I ove godine, SKAC organizira susret za mladiće koji razlučuju o pozivu unutar Družbe Isusove pod nazivom “Možda baš isusovac”, a povodom toga razgovarali smo s paterom Tomislavom Magićem o njegovom životnom pozivu.

Ono što me prvotno potaknulo da se odlučim biti svećenik je moj stric. On je sada svećenik na Gornjem gradu u crkvi Sv. Marka, Vladimir Magić. Kao malog me moj stric dosta impresionirao što se tiče svećeničkog poziva, ali sam bio povučen i samozatajan i iz kuta sam gledao i promatrao svijet.

   Dolazim iz malog mjesta Jalžabet, blizu Varaždina, i tamo sam znao samo za fratre, kapucine i dijecezanske svećenike, dok za isusovce nisam bio čuo. Poslije sam shvatio da u mom životu postoji neka poveznica s isusovcima, možda čak i izmoljeni poziv. Naime, moj djed je s bakom redovito svake godine dolazio u Zagreb na proštenje, u baziliku Presvetog Srca Isusova.        

   Nakon osnovne škole trebalo je odlučiti kamo ići, a kako nisam imao odlučnost u to vrijeme, poslušao sam  bakin savjet da odem u zidare. Danas vjerujem da je to Božji plan jer je On htio da polako sazrijem. Sa zidarima sam radio 3, 4 godine, zatim je došla vojska. Tu se opet počelo javljati nešto u meni, ponovno htijenje da krenem u svećenike. Uvijek mi se svidjelo kada bi stric došao u posjetu i pričao lijepo o Bogu, on mi je bio uzor. Nakon vojske je u meni još uvijek ta želja tinjala, ali sam odlučio da odem raditi. Zaposlio sam se u Koki, današnji Cekin, i tamo  ostao 7 godina, do razmatranja o svećeničkom pozivu. U vremenu kada sam radio u Koki, igrao sam nogomet, ali nikad nisam bio zadovoljan i sretan, stalno sam se propitkivao u srcu. Zatim je uslijedila mladenačka kriza i česta druženja sa društvom. U 24., 25. godini čekao sam prijatelja da me pokupi kako bi izašli van i odjednom sam imao osjećaj kao da sam zaspao stojeći. Pao sam u nesvijest. Tu je započela zanimljiva igra od Gospodina koju sam nazvao „Božji prst“, jer je počeo mijenjati moj unutarnji život. Hitna me odvela u bolnicu i dijagnoza je bila epileptični napad. Morao sam prekinuti česte izlaske s društvom radi tableta. Duh Sveti me natjerao da s krunicom krenem svaku večer napraviti krug na brdo iznad mog mjesta. Krug je dug oko 2,5 km i trebalo bi mi oko 2, 2 i po sata. Dok sam se uspinjao molio sam krunicu, a pri silaženju sam promišljao što i kamo u životu. Pojavljivale su mi se dvije slike, s jedne strane obiteljska slika mojih roditelja, s druge strane slika mog strica. Tada nisam znao što radim na tom brdu, ali  danas znam da me Duh Sveti vodio kroz razlučivanje. Dva, tri tjedna sam išao gore sa strahom, okretao bi se na svaki šum jer sam išao po noći. Nakon tri tjedna, što sam više vrtio krunicu, strah je nestajao. To je bio put laganog pročišćenja za mene, bila kiša, bio snijeg, u bilo koje doba noći penjao bi se na brdo. Što sam više molio, više sam tonuo u dubinu svoga srca. Nakon godinu dana, dok sam se penjao na brdo i vidio u daljini Varaždin, odjednom je u meni potonula slika za obiteljskim čovjekom i osjetio sam da je to Božji poziv. Tada se pojavilo puno pitanja. Moja generacija su već svećenici, neki imaju djecu, a kuda ću ja? Imao sam 28 godina i samo osnovnu školu. Sestra mi je pričala o kartuzijancima jer je bila u kartuziji. Bilo mi je privlačno sve što se veže uz njih, strogi red, disciplina, osim dio u kojem kažu da treba znati latinski.

   Svake godine se hodočastilo iz mojeg mjesta do Marije Bistrice, oko 50 km. Taj put mi je bilo deveto, odnosno deseto hodočašće. Ušao sam u ispovjedaonicu i osim grijeha rekao kako sam stao na raskršću života i da ne znam kamo bi. U ispovjedaonici je bio pater Ipša preko kojeg mi je Bog blagim riječima rekao: „Dođi i ne boj se“. U tom trenu sam osjetio najveću vatru i plamen u svom srcu. Ništa nisam mogao čuti što je pater govorio, jedino sam zapamtio da je spomenuo Palmotićevu. U Zagrebu sam do tada bio samo jednom na svetkovini Sv. Katarine. Stric mi je nakon tog događaja priznao kako je više od 20 godina molio da netko osjeti poziv u obitelji jer nas ima 17 nećaka i nećakinja. Nakon prvog razgovora u Palmotićevoj pater Miroslav Čadek, koji je bio promotor, rekao mi je da odem doma i vidim hoću li osjećati poziv za mjesec dana, dok se prvi dojmovi malo slegnu. Prvi zadatak mi je bio donijeti svjedodžbu završene srednje škole. Završio sam u dvije godine večernju školu za zvanje Komercijalist. Poticaj da završim večernju školu, kako bih mogao ući u novicijat, bile su mi majčine riječi: „Da li imaš siguran posao i dobru plaću? Ti nisi za to i ostavi to.“ Vjerujem da je Gospodin na taj način djelovao preko nje kako bi me potaknuo.

   Prije ulaska u novicijat nailazio sam na mnoge prepreke jer su me drugi podsjećali kako nisam bio dobar učenik i kako u tim godinama nisam znao strane jezike, a znao sam da me kao isusovca čeka odlazak u inozemstvo. Ulaskom u novicijat srušila mi se idila koju sam imao vani, da se treba samo malo moliti i da samim ulaskom postajem svet. Nakon toga je uslijedio težak put i preispitanje poziva. S vremenom sam počeo razumijeti stvari koje se tiču duhovnosti i počeo sam razumjeti Sv. Ignacija kada mi se malo protumačilo. Razumio sam stvari koje su se ticale meditacije jer sam ih proživljavao dok sam se penjao na brdo u svom rodnom mjestu, te sam svoje iskustvo mogao povezati s pojmovima koje sam učio na fakultetu. Novicijat mi je bio lijepo razdoblje u životu i dosta dobar temelj za dalje. Filozofiju sam završio 2010. godine i te iste godine je došla odredba da se filozofija i teologija ne mogu završiti u Hrvatskoj, već se jedno od toga treba završiti u inozemstvu. S time je došao novi izazov da se snađem u inozemstvu ne znajući ni jedan strani jezik. Odlaskom u Italiju nestale su brojne predrasude prema tom narodu, a jezik sam naučio družeći se s izbjeglicama. Nakon četiri mjeseca od dolaska u Italiju sam se razbolio. Preko bolesti mi je Bog govorio da počnem mijenjati svoju nutrinu i spuštati zidove radi kojih se nisam mogao otvarati i učiti talijanski jezik. Tako sam počeo gledati srcem i počeo sam vidjeti sebe.   

   Kada sam ponovo došao u Rim počeo sam moliti pedesetnicu Duhu Svetom. Kroz te molitve ponovno sam počeo doživljavati mir i tajanstvenu tišinu. Tamo sam ponovno slušao ptice, kao da sam se vratio na vrh onog brda u svom rodnom mjestu gdje je sve počelo. Kako sam sve više molio, to sam više tonuo u dubinu tišine. Uvijek kad se govori o tišini, potrebno je reći da je to tajanstvena tišina, jer nije tišina samo tišina. Kroz ta promišljanja u tišini vidiš kako Bog zlo okreće na dobro što mi se i potvrdilo kada sam se vratio ovdje u šestom mjesecu. Ta tajanstvena tišina pokazala mi je Božju prisutnost. Mnogi ljudi se boje tišine budući da je to zapravo susret sa samim sobom. I u ovoj novonastaloj situaciji, upravo kroz tu tišinu, priroda je napokon došla ponovo do riječi. Zrak se očistio, šume su prolistale, Bog je počeo obnavljati ono što je čovjek uništio.  I upravo kroz to zlo, gledano ljudskim očima, doživio sam najveću Božju prisutnost. Poanta svega je da treba moliti. Oni koji imaju otvoreno srce, čuju riječ Božju. 

   Kad sam se vratio iz Rima, trebao sam otići u Sarajevo i već sam sve isplanirao unaprijed. Međutim, to se promijenilo i provincijal me pitao vidim li se kao župnik na Jordanovcu. Rekao sam da se ne vidim i da ja to ne bih pa ako mogu nekako volio bih to izbjeći, ali ako zaista nema nikog drugog, da ću dati sve od sebe ovoj župi. I tako sam postao župnik ovdje na Jordanovcu. Ima puno posla, donosim odluke i time se moj prvotni strah vratio. Ali riječi “Dođi i ne boj se”, daju mi snagu da se suočim s time i strah nestane. Tek kroz osluškivanje drugih primjećujem koliko mi Ignacijeva duhovnost pomaže. Jer ja gotovo i nemam svoje ideje već samo osluškujem. Dođem među ljude, pitam ih za savjet i preko njih mi Bog govori, samo se treba malo sabrati i primiriti. Prikupiš ideje, odeš moliti i dođe ono što je dobro. Odgovori kao i na brdu, poput razlučivanja između svećeništva  i obitelji. Najbolji primjer je ideja za dijeljenje blagoslovljene vode ljudima, za blagoslov obitelji. Ideja nije došla od mene već od jedne gospođe. 

   Moja baka koja ima pučku školu naučila me vrijednosti tišine te da je riječ oprosti centar za kršćanina. Jednom mi je rekla da najviše voli doći nekih pola sata prije rane mise u crkvu. Sjedne tamo, nema nikoga i onda samo gleda prema tabernakulu. To me naučilo vrijednosti klanjanja gdje sam naučio samo sjesti ispred hostije. Tamo riječi nisu potrebne, potrebno je samo biti i pokušati se staviti u što veću prisutnost Božju. Jer Bogu ne trebaju riječi.   

   Nikad nisam mislio da ću biti svećenik, to sam smatrao nemogućim. Dok nisam shvatio da je potrebno vjerovati da se obraćenje može dogoditi. Zlo je ono što nas uvjerava da je obraćenje nemoguće, da ja to ne mogu. Zato je potrebno samo osluškivati ono dobro što nas gura prema dobru i tjera nas da budemo bolji. Dugo sam se borio s riječju koja je došla preko bake: “Ostavi, to ne znaš”. Te riječi u meni su stvorile blokadu i za komunikaciju, za rast, za bilo što. To mi se pojavljivalo posebno na studiju. I naravno da ne znam, treba učiti da bih znao. Krenuo sam nešto i samo su mi dolaze riječi “ostavi to, nisi ti za to”. Tako se zlo služilo tom rečenicom kako bi me odvratilo od dobra. Vjerujem da je Duh Sveti riječima “Dođi i ne boj se” otjerao upravo to “Ostavi to, to ne znaš”. I upravo te riječi Duha Svetoga ne želim iznevjeriti. Bog se svakome na jedinstven način pojavljuje i ako zaista vjeruješ, ljudski faktor ti ne može ništa. Griješimo ako ne slušamo srce, jer srcem čujemo istinu.

Što bi poručili dečkima koji razmišljaju o priključivanju u Družbu?

   Dečkima koji razmišljaju o dolasku u isusovce poručujem da moraju biti ludi, ali pod tim mislim da moraju biti ludo zaljubljeni u Krista. Treba slijediti Kristov put. Većina nas bi svoj put bez patnje, ali to ne ide tako. Kao što je i sam Krist rekao “Ako su mene ljubili i vas će, ako su na mene pljuvali i na vas će, niste vi nadamnom”. Bez obzira na sve napasti koje će dolaziti po putu treba biti spreman na izazove, na padove, na dizanja. Jer Bog je onaj koji te diže, potrebno je slušati Duha Svetoga. Moraš znati davati, ali jednako tako i primati i to svim srcem. Najvažnije je baciti se i vjerovati da te Bog nosi.

Dozvoli si malo ludosti, saznaj je li Družba Isusova baš tvoj poziv i prijavi se na vikend razlučivanja OVDJE. Za sva pitanja, javi se na idom@skac.hr