Razgovarali smo s paterom Vatroslavom Halambekom koji je bio toliko siguran da svećenstvo nije za njega. Bog je imao druge planove za ovog isusovca koji je u svom životu obnašao mnoge službe.

Kako ste doživjeli poziv i zašto baš Družba Isusova?

Postoji jedan datum, sat i minuta u mom životu kojeg ne mogu zaboraviti. To je 11. svibanj u 19 sati i sedam minuta. Upravo tada Bog mi je progovorio da trebam biti svećenik. Do tada sam bio sasvim siguran da svećenstvo nije za mene. Tu spoznaju slijedila je radost i mir koji samo Gospodin može dati. Prvu godinu sam bio pripravnik za dijecezanskog svećenika. Ono što me privuklo Družbi bili su primjeri naših isusovaca koji su mi tada bili odgojitelji i profesori. Od druge godine bio sam pripravnik za Družbu. Ono što me još više privlačilo su duhovne knjige koje sam čitao. Posebice životopis svetoga Franje Ksaverskoga koji me najviše oduševio vlastitim krzmanjem oko pitanja hoću li biti veličina za sebe ili za Boga. Imam dojam da se to događa i u mom životu te kada tražiš samo sebe, bez Boga, osuđen si na neuspjeh, barem sam ja bio.

Postoji li trenutak u kojem ste najviše osjetili Božju prisutnost i milost?

Prvi trenutak je bilo moje zvanje, Božji poziv da budem svećenik. Drugi trenutak je bio 11. ožujka kada sam bio u Rimu. Kao mladomisnik sam se našao u velikoj krizi i nikada se nisam toliko molio kao tijekom tog perioda. Tada sam činio onako kako nas sv. Ignacije uči: ne mijenjati ništa, ustrajati i raditi kao da se ništa ne događa. Tako sam prolazio kroz tu muku krize koja se događala u meni. Svađao sam se s Bogom i pitao ga je li me 13 godina vukao za nos. Toga dana sam išao kupiti razglednice za Uskrs i u tom trenu me Bog prosvijetlio. Podsjetio me na želju koju sam izrazio 13 godina prije, na želju da netko, osim moje mame, moli za mene. Prije nego me Bog podsjetio na moju želju zamolio sam jednu časnu da moli za mene, i jest. Tek tada, na jednoj ulici u Rimu, sam shvatio koliko me Bog voli. Ja koji sam već bio i zaboravio na svoju želju od prije 13 godina, a On ju je ispunio i podsjetio me na nju. Od tada više nikad nisam plakao od neke žalosti već samo od radosti.

Koje su prednosti, a koji izazovi u samoj formaciji za isusovca?

Mislim da je izazov danas mladog čovjeka naučiti redu, ali ono je kasnije prednost za njega samoga. Rekao bih da je najvažnije u formaciji pronaći svoj put molitve. Moram priznati da sam ga ja pronašao tek nakon četiri godine formacije. Mučio sam se s tim kako i zašto moliti. Trudio sam se oko toga, ali je Bog ponovno progovorio na određeni način kroz poslanicu Efežanima 3,14-19.

Što biste rekli, za kakve mladiće je Družba?

Rekao bih da je za sve koji se vole baviti sportom. Zatim za sve one koji drže do sebe, ali ne previše. Za one koji žele nešto napraviti od sebe, ali pod Božjim vodstvom. I napokon za onoga koji je kadar podnijeti i neuspjeh. Kod pape Franje prepoznajem da je isusovac upravo po tome što je svojom ignacijevskom karizmom i ustrojem kadar prihvatiti sve što je Božje i prepoznati Božje u svemu.

Što biste poručili dečkima koji još nisu sigurni trebaju li se odvažiti i prepustiti, kako da prepoznaju zove li ih Bog u to?

Mogu samo reći da se to može prepoznati upravo po onome što nam i sam sv. Ignacije govori: po razlikovanju duhova. Ako mi jedna odluka, za razliku od drugih, pruža više zadovoljstva, mira i radosti uz sve poteškoće kojih nisam ni svjestan, ali znam da će ih biti, onda je očito da se tu krije nešto za mene, nešto gdje sam pozvan biti. Sam sv. Ignacije nas uči da pokušamo zamisliti da smo na smrtnoj postelji i da se zapitamo što bi želio da sam u svom životu ostvario. Ne radi se o tome da se ti ostvariš, već da se Bog po tebi ostvari i proslavi. Mi radimo na veću slavu Božju, nećemo mi Bogu povećati slavu, ali nećemo je ni umanjivati svojim nedjelima.

Ako osjećaš poziv u sebi, pridruži nam se na vikendu razlučivanja od 12 do 14. studenog. Prijavnicu možeš pronaći na POVEZNICI, a za sva pitanja javi nam se na idom@skac.hr. Samo hrabro!