Petero naših odvažnih volontera ove godine je 72 sata bez kompromisa proživjelo dva puta: jednom u Lijepoj našoj i jednom u Češkoj! Kako im je bilo na toj nezaboravnoj avanturi, pročitajte u nastavku:

“Kod Anamarije sve ide jednostavno, a tako je bilo i ovo. Dok smo sjedile u uredu i gledale stranice 72 sata iz drugih zemalja, pričala sam joj gdje bih voljela otići. Spomenula sam Mađarsku, na što me Anamarija pitala želim li u Češku. Bez razmišljanja sam potvrdno odgovorila, ne shvaćajući da me za dva tjedna stvarno šalje u Prag. 

Zlata mi je do tog četvrtka ujutro bila studentica socijalnog rada i budući psihoterapeut, Hrvoje prijatelj iz zbora kojemu je stalo do toga da napravimo nešto ludo, Krešimir povjesničar i novinar u izgradnji, a Ana djevojka koju još nisam upoznala i nisam znala je li luda ili odvažna što tjedan dana prije projekta koji vodi odlazi u Češku. Nas petero- zubni tehničar, povjesničar, filozof, geograf, psihoterapeut, teolog, religiolog, novinar, socijalni radnik- je sjelo prvi put zajedno u mali auto i krenulo na put od oko 700 km u jednom smjeru, na četiri dana s jednim ciljem: dati svoj beskompromisni Magis.

Put od Zagreba do Praga čini se dug, a uz povremena neplanirana skretanja s ceste još je dulji. Nekom bi se činilo dosadno, a možda i riskantno s više-manje nepoznatim osobama (i vozačem koji je položio prije pet mjeseci), no mi smo se radovali. Mali auto nam je postao kuća, a put ništa drugo nego upravo put do nas samih.  Molitva nas je držala mirnima, pjevanje budnima (još jednom isprike vozačima), a naše životne priče i iskustva su nas sve više povezivali. U Pragu (ili možda  nekom Praškom Zaprešiću i još malo iza) nas je dočekao Marek, naš domaćin i djevojke iz mađarskog tima. Ne znam kako vi zamišljate da izgledaju, ali kad sam upoznala Mareka, odmah je postao sinonim i slika dobrohotnosti i gostoljubivosti. Nismo prekasno stigli, ali smo zato kasno zaspali (hvala Hrci i Kreši što su me izveli u ponoćnu šetnju predgrađem Praga). U auto, pa iz auta- prođe dan prvi. Sreća i blagoslov što se sutradan nismo morali rano buditi (čini mi se da za razliku od Hrvata, Česi više preferiraju akcije koje počinju kasnije). Nešto prije podneva smo se uputili u Sazavu, napušteni benediktinski samostan gdje smo bili na našoj akciji. Veliki park i vrt čekali su na nas, veliku djecu, da grabljamo lišće i kopamo zemlju. Tri su mi sitnice ostale u srcu s te akcije: zvuk koji grablje proizvode dok dotiču lišće, Zlata koja je jedva dočekala da u lišću pliva i Križ pod kojim smo radili. Zlata, Ana i ja smo grabljale lišće zajedno s Mađaricama. Čas tišine, svaka u svojoj nutrini, čas smijeha i igre, sabrane u tom zajedništvu ispod Križa. Tijekom rada smo pričali sa Česima o tome kako kod njih izgleda 72 h bez kompromisa. Ovaj projekt se odvija u 10 zemalja Europe i iako je isti cilj, različita je organizacija projekta. U Češkoj se projekt odvija već 8. godinu zaredom. Kod njih je to organizirano tako da ide sve preko Ministarstva djece i mladih. Aktivnosti smišljaju ljudi unutar vlastitih lokalnih zajednica i onda prijavljuju „projekt“ navedenom ministarstvu. Mogu se prijaviti škole, neprofitne organizacije, neformalne grupacije ljudi. Pritom navode je li volontiranje zatvoreno za određenu grupu ljudi ili otvoreno pa može bilotko doći volontirati u njihovu lokalnu zajednicu. Ono što još iznenađuje jest to da se kod njih majice kupuju. U razgovoru s njima smo analizirali prednosti i nedostatke različitih vrsta organizacija. Njima se jako svidio naš način organizacije projekta.

Nakon rada i izmjene iskustva dobre prakse-sat povijesti! Marek i češki tim su nas proveli benediktinskim samostanom i skrivenim dijelovima. U tom samostanu postoji “hrvatska soba”. Za one znatiželjne poput mene- češki kralj Karlo IV. je u jedan samostan u Pragu pozvao 80 hrvatskih benediktinaca glagoljaša s otoka Pašmana  . U Pragu su djelovali osamdesetak godina, a s češkog na glagoljicu su preveli i kršćansku enciklopediju. “Hrvatska soba” je posvećena upravo radu naših glagoljaša. Čuli smo i legendu o  svetom Prokopu, monahu koji je iz kaveza izgonio zloduhe. Kad su nas pitali vjerujemo li u legendu, rekli smo da nam pokažu kavez- i jesu. Nekoliko metara ispod zemlje, u obliku grčkog križa, nalazi se kavez. Nas je ulazak podsjetio na katakombe (iako je u katakombama više svjetla). Bilo je lijepo spuštati se i na koncu stajati u križu i ispred križa. Imala sam osjećaj da je upravo taj križ ono što ateističku Češku održava živom. Kad je za povijest postalo kasno, pošli smo na večeru i druženje. Loš engleski nas nije sprječavao da razumijemo jedni druge. Slušanje je vrlo često puno više od riječi koje izgovaramo (Zlata zna to najbolje!). Vrhunac dana su definitivno Hrcina ideja da se igramo skrivača (jer to znači ne pričati engleski) u parku koji smo čistili te naše žensko druženje uz pivu na klupama. Petak je bio naš zajednički  Magis-  poznati posao, na nepoznatom terenu, sa strancima koji mi postaju bliski.  Subota je donijela nešto poznato- i ne mislim samo na poznat nam teren koji nastavljamo čistiti, niti na Čehe i Mađarice. Radost nam je bila čuti poznati engleski naglasak i odgovor “Ovi su naši”, na pitanje “Jeste vi iz Bosne?” Kulturološke razlike su odmah bile vidljive- tihi Česi i Mađari spram Hrvata i Bosanaca! Grabljanje lišća je postalo glasnije, a pauze  od rada sve češće. Sjedenje na travi, penjanje po drveću i smijeh su ispunili dvorište starog monaškog dvorišta, kasnije i restorana u kojem smo odvažno kušali tradicionalna češka jela (meso i šlag zvuči loše, ali na opću radost- prefino je). Dio kojem smo se najviše veselili- zajedničko razgledavanje znamenitosti grada Praga- Karlov most, gotička katedrala, dvorac… (gratis selfie  Bosanaca pokraj svake građevine). Osobno, najveća znamenitost u samom centru Praga jesu zvuci naše narodne glazbe i dečko u majici s natpisom “Zagreb” na prozoru, i još nekoliko njih što su nas radosno pozdravljali. Momci, gdje god sada bili- učinili ste mi Češku još jednom mojom kućom!

Subotu smo završili na poseban način, jedan prijatelj to naziva “slavenski Magis krug”- ključne su dvije stvari- dobra piva i još bolji ljudi. Ne znam koliko je čest prizor Čeha, Hrvata, Mađara i Bosanaca na istom mjestu, ali je zaista lijep. Ima nešto posebno u tome kad nakon rada ljudi sjednu i pričaju. Kad vrijeme više ne ide u dužinu, nego dubinu. Kad kažemo jedni drugima muke i radosti, ideje i interese. Gdje je tu bio Bog? U svakom od nas, živi Krist koji je čovjek i osjeća isto kao i mi, i Bog koji  čini da budemo jedno- svaki narod i svaki pojedinac, osoba, na svoj način. U metro, pa iz metroa, prođe dan treći. I bio je veoma dobar!

A dan četvrti- pun rastanaka. Nitko nije to rekao, ali nitko nije htio iz Češke. Moj vrhunac- zajednička molitva s Mađaricama. Na Mađarskom i Hrvatskom. Možda i nismo razumjeli riječi, ali čuo je i razumio Onaj kojemu smo govorili (a i uslišio- jer svaki je od nas sretno kući došao). Smijeh, suze, tišina, razgovori- sve je to bila naša molitva Kristu koji nas je sabrao pod svojim Križem. U svemu tome, u svakom trenutku, dahu, misli, zahvalnost što nam je dao ruke i noge, jezik i srce da bez kompromisa živimo- radimo, molimo i ljubimo. Zahvalnost Bogu što nas je preko naše Anamarije pozvao, a preko Mareka k sebi primio.

Kad biste znali koliko ljubavi i smijeha stane u jedan mali auto. Baš onoliko koliko petero nas može primiti. Svatko je od nas došao sa svojim očekivanjem, svojim prvim dojmom, željama, problemima.  A to znači bez kompromisa, doći s onim što imaš i to dati, a kad ostaneš praznih ruku, primiš ono što ti je potrebno. Prvi put voziš od Zagreba do Praga, prvi put ostaneš bez nedjeljne mise, prvi put pričaš o strahovima, prvi put jedeš šlag s mesom, prvi put plačeš, a ne možeš pobjeći iz auta, prvi put se izgubiš negdje u Austriji, I tisuću prvih puta, svi su jednako novi i strašni, a svi su jednako dobri i lijepi i zbog njih postaneš toliko ispunjen životom, željama, snovima. I postaneš bogatiji za jednu Anu i jednog Hrvoja i jednu Zlatu i jednog Krešimira.”

Sara Sabo