Na jubilarnu 500. obljetnicu obraćenja svetoga Ignacija, prvog isusovačkog viteza, donosimo vam priču o njegovom sljedbeniku, vitezu naše Družbe Isusove, čuvaru župe Presvetoga Srca Isusova, pateru Ivanu Matiću. I to priču koja nije ispričana bilo kome. Priču koja je ispričana našoj malenoj Anamariji Carević.
Ovaj razgovor nosi datum 16. siječnja 2019. godine. Anamarija Carević je tada bila osmi razred osnovne škole i pripravnica za sakrament krizme. U školi su dobili zadatak napraviti intervju s jednom važnom i poznatom osobom. Anamarija je smatrala da je njezin župnik dovoljno poznata osoba za to. Tekst do sada nije objavljivan.
Kako i kada ste osjetili poziv za svećenika?
Kažu mi moji da sam to govorio već od malih nogu. Kada su me pitali što ću biti odgovarao sam: „Podin“ (svećenika se u trećem licu u mom selu tada oslovljavalo „gospodin“, kad mu se izravno govorilo onda dakako „velečasni“). S polaskom u školu sam počeo i ministrirati, no za to sam se morao nedjeljom i blagdanima izboriti, jer je bilo starijih dječaka koji su se uvijek prvi gurali, a kako je broj haljina bio ograničen mi manji bi izvlačili deblji kraj. To sam obilno nadoknađivao radnim danom jer tada nije bilo navale. Početkom puberteta i s prvom simpatijom je želja za svećeništvom pomalo ohladila, ali sam svejedno nakon osmog razreda odlučio doći u Zagreb u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište kao svećenički kandidat.
Jeste li odrasli u katoličkoj obitelji (išli svake nedjelje na misu, išli na vjeronauk, molili se…)?
U obitelji su mi svi praktični vjernici, dakle sve ovo gore što je nabrojano čak i nešto više. Kada sam bio 2. razred osnovne škole moj otac je postao sakristan i zvonar u našoj župnoj crkvi. Kako su roditelji uglavnom cijeli dan radili u polju onda sam zvonjavu u podne te sve dužnosti večernjih misa ja preuzeo. Otac je dolazio nedjeljom i blagdanima. Župnik je bio zadovoljan mojim radom a i župljani. Doduše katkada je podnevna „zdravomarija“ znala ponešto zakasniti, jer bih se s prijateljima zaigrao. Mislim da je i to zanimanje doprinijelo da više zavolim crkvu, a bilo je pomalo i avanturistički otkrivati crkveni tavan i osobito se popeti na vrh zvonika do samih zvona. Trebalo mi je malo vremena dok me tata naučio zvoniti jer se zvonilo užetima pa se na zvuk zvona uvriježila izreka: „Zvonar se opet objesio!“
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Nažalost jedan dio potratim bez veze surfajući po internetu za temama koje me zanimaju. Ali imam nekoliko hobija. Najstariji je glazba, osobito orguljska. Od malih nogu me fascinirao početak svečane mise kad orgulje zagrme. S vremenom sam ih naučio ponešto i svirati, a jako me zanimaju i životne zgode velikih glazbenih genija ozbiljne glazbe (Bacha, Händela, Mozarta, Wagnera te suvremenijih orguljskih skladatelja Messiaena i Klobučara). Iako samouk znao sam pratiti pučko, ali i zborsko pjevanje kao bogoslov na Jordanovcu gdje mi je nerijetko dirigent (p. Steiner) znao viknuti: „Komponiraš“ (tj. krivo sviraš). Dvije godine sam se okušao kao osnivač i dirigent dječjeg orkestra na Jordanovcu. Svirali su mi i na mladoj misi.
Trčalačkim sportom se nikad nisam ozbiljnije bavio, samo kratko u gimnaziji borilačkim vještinama. Kao klinci smo često „kaubojali“ pa otuda neka sklonost povijesnom oružju, a onda u odrasloj dobi otkako je hrvatska država i bavljenje sportskim streljaštvom osobito u disciplini „pištolj“. Ovdje oružje gubi svoju prvotnu namjenu i postaje sportski rekvizit (na tetivu, zračno ili vatreno), kao recimo reket u tenisu ili motka u skoku. Prilika je to kao i u svakom sportu za zajedništvo s ljudima različitih karaktera i profesija, a za mene kao svećenika i izazov za evangelizaciju. U klubu su me svi zvali „pater“, a nekima sam postao i kućni, obiteljski prijatelj te osobni dušobrižnik. Iako nisam pušač volim zapaliti dobru cigaru kad ju imam, najbolje jednu poslije ručka, rijetko navečer. Volim pogledati i dobar film, osobito klasični western.
Bili ste ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Sjećate li se nekog smiješnog trenutka kojemu se i danas smijete?
Ravnatelj sam bio 8 godina. Kad sam tek došao, u posjet su nam došli učenici Nadbiskupske klasične gimnazije iz Zagreba pa sam ih pratio u obilasku grada i okolice autom te usput vozio četvero naših učenika. Imali smo jedan stari automobil „fiat ritmo“. U jednom trenutku kad sam prebacivao brzinu ostao mi je mjenjač u ruci. Učenici su se naravno prestrašili i poslije govorili kako je ravnatelj iščupao mjenjač i kako je bilo muke u trećoj brzini sretno stići na odredište. Taj je automobil završio konačno na otpadu, nakon što je opet s učenicima unutra prokuhao i dobrano počeo dimiti, ali smo uspjeli preko sjedala pobjeći van.
Druga jedna zgoda također iz prve godine. Jedan maturantski razred je htio izbjeći ispitivanje pa su jednoj profesorici, inače vrhunskoj u svom predmetu no u praktičnim stvarima pomalo zbunjenoj, čestitali rođendan iako ga taj dan nije imala i uvjeravali je toliko da je i sama posumnjala, i izvukli se od odgovaranja. Ja sam slučajno prolazio pored razreda i čujem da joj pjevaju sretan rođendan. Kako nisam imao pojma tko kada slavi rođendan, a znao sam da joj pod prijašnjim odmorom u zbornici nitko nije čestitao, imajući nekoliko boca u ormaru zgrabio sam jednu i pod velikim odmorom odlučio prvi čestitati. Ona je početkom odmora u zbornici već ispričala psinu koju su joj učenici napravili i svi su se slatko smijali, a smijeh je bio gromoglasan kad sam se pojavio s bocom da joj čestitam rođendan.
Je li teže raditi s djecom ili odraslima?
S odraslima. Djeci se može lakše dokazati, ako ne ide drukčije snagom autoriteta.
Koje su prednosti i mane svećenika?
Ono što su prednosti su u isto vrijeme i nedostatci. Slobodnije se može posvetiti svome pozivu u služenju Bogu i ljudima jer nema obiteljskih obaveza pa se mora brinuti samo za sebe, a često ni to ne čini. To je ujedno i nedostatak jer je u isto vrijeme ipak emocionalno uskraćen i u biti sam (ne nužno i osamljen).
Možete li se usporediti s nekom osobom iz Biblije?
Mogu reći da su mi neki starozavjetni proroci vrlo bliski. Izdvajam Amosa i njegove riječi: „Nisam bio ni prorok ni proročki sin, no Gospodin me pozva…“ a u Jeremijinim ispovijestima kao da u zrcalu gledam i dio svoga života i poziva. Iako nosim ime Ivana evanđeliste ipak mi je bliži sv. Toma apostol, neproglašeni zaštitnik povjesničara: „Dok ne vidim ne vjerujem!”
Možete li navesti jedan trenutak koji vam se urezao u sjećanje od kada ste svećenik?
Ima ih mnogo: trenutak ređenja, recitacije u rodnom dvorištu pred mladu misu, sakramenat ispovijedi i iskustvo smirenja koje ljudi dožive, krštenje u smrtnoj opasnosti moje najmlađe nećakinje (danas je odrasla djevojka)…
Koja vam je najdraža, a koja najteža dužnost?
Držanje vjeronauka krizmanicima mi je najteža i najdraža dužnost.
Kako su vaši roditelji i prijatelji reagirali na vaš poziv?
Svi kod kuće su me podržavali da budem svećenik. Problem je nastao kad sam nakon mature rekao da želim biti isusovac. Tu je bilo borbe osobito s mojom mamom. Pored toga što nije puno znala o isusovcima, shvatila je samo da će moje školovanje puno duže trajati (najmanje tri godine dulje – dvije novicijata i jedna pastoralne prakse). Za župnika sam znao da mu neće biti drago pa sam mu odlučio reći da idem u isusovce zadnji dan prije nego otputujem. Za nevolju nije bio kod kuće. Smatrao sam to Božjom providnošću koja me spasila od njegovog špotanja, ali su poparu kušali roditelji koji su mu koji dan kasnije došli reći gdje sam. Naravno da smo kasnije sve to izgladili, a nakon što sam i sam postao svećenik postali smo i dobri prijatelji. Moja ekipa iz osnovne škole nije imala ništa protiv, dapače i danas me rado primaju u svoje društvo.
Zašto baš isusovac?
U trećem razredu gimnazije sam pročitao knjigu Jamesa Brodricka „Prvi isusovci“. Upoznavajući se malo po malo sa sv. Ignacijem i njegovim prvim drugovima rekao sam sam sebi: „To je prava ekipa i pravo društvo za mene“!
Planirate li napraviti nešto veliko po čemu ćete ostati zapamćeni?
Ne planiram ništa zato da ostanem zapamćen. Riječ „veliko“ je također relativan pojam. Za mene je veliko ono što je nevidljivo tj. ako sam nekome barem malo pomogao da bude bolji čovjek, plemenitiji, da na Boga misli, da Ga susretne i ljubi onda je moj život bio vrijedan življenja. Hoće li ljudi govoriti da sam obnovio orgulje u „Palmi“, ili ostavio iza sebe neko drugo vidljivo djelo, nije bitno jer ljudsko pamćenje je ionako kratko.