Ponekad sam u životu bila primorana vrijeme provoditi u sredini koja ne prihvaća Boga i vjeru, pa tako ni same vjernike. To me dovelo do toga da sam često vagala svoje riječi u takvom okruženju kako „moj Bog ne bi nekoga uvrijedio“. Kako nekoga može uvrijediti ljubav i milost, oprost? Kakve misli i osjećaje pokreće u njemu? I kako sam sebe dovela do toga da se suzdržavam od spominjanja Njegovoga imena, bilo iz vlastite potrebe ili drugome za utjehu? Mislim da sam nekako najviše zazirala od toga jer nisam vjerovala da su ti ljudi oko mene spremni to primiti, a ja bih ih time mogla
samo još više udaljiti, i od sebe, i od Gospodina. Ali moje je da svjedočim Evanđelje, riječima ili bez njih, kako će biti primljeno, nije u mojim rukama. Gospodin sigurno zna zašto me poslao tamo, a ja ću dati sve od sebe da ne odustajem.