Koliko sam samo puta u životu odgađala ispovijed jer nisam bila spremna suočiti se s vlastitim grijesima. Nekako uvijek zapnem u tome da ću otići onda kada već budem na dobrom putu da se oslobodim od ponavljanja tog grijeha, jednostavno se teško mirim s time prvo da sam uopće učinila tako nešto, a drugo da ću isto vrlo vjerojatno izgovoriti i na idućoj ispovijedi, iako sam možda taj isti grijeh sada ponovila manje puta. Najtužnije je što ja u svom srcu znam, mene ne sudi Bog, već ja sebe sama, bježim od Njegovog svjetla i milosti, a on me i dalje obasipa ljubavlju i čeka da mu se vratim.
Kada ovako zalutam, nastojim se sjetiti da je Božji oprost milost, nešto što se ne može zaslužiti već se dobiva na dar kao čin Božje bezgranične ljubavi. Na kraju, ja se ni ne mogu popraviti sve dok se ne nađem u Njegovoj svjetlosti.