Gospodine, strah me obuzme kada vidim koliko posla ima za obaviti u ovom svijetu. Koliko dužnosti imam i mogu preuzeti, u kolikim radovima biti odgovoran. Svijet je ruševina i treba ga obnoviti! Osjećam se malen pred onim što vidim. A ovaj svijet mi se čini kao svijet divova i divovskih misija. Pa ipak, Ti hvališ slugu svoga jer je bio vjeran „u malome“. Jer se nije predao ni beznađu ni pohlepi. Čini mi se, i želim vjerovati, da je taj sluga bio prije svega strpljiv i ponizan: dan po dan, korak po korak on je pristupao svome radu koji mu se mnogo puta mogao učiniti beskrajan i da nadilazi njegove snage. Suočavao se sa svojom nedoraslošću i tako otvarao tvojoj milosti, svaki dan iznova. Posao se zaista privodio kraju, a s njim se izgrađivalo i ono najvažnije – srce sluge, i na taj način spremalo da uđe u radost njegova Gospodara.
