“Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj”. Koliko sam samo puta ove riječi ponovio prije pričesti, često ne razmišljajući o njima dovoljno. Riječi koje zrače povjerenjem, strahopoštovanjem i poniznošću ; riječi koje je satnik punim i pripravnim srcem izrekao. Često ne razmišljam kako je njemu morali biti u tom trenutku. Njegovo je srce vidjelo jedino Tebe ; Onoga koji ljubi savršeno,
samu ljubav Božju.
Gospodine, nisam dostojan sam po sebi i nikada neću biti. Moje srce, moja ljubav i
moja vjera nisu dostojni. Nisam dostojan, ali Ti svejedno želiš doći k meni u maloj bijeloj hostiji. Nisam dostojan, ali Ti me činiš dostojnim. Ti si mi pokazao ljubav ; ljubav koja me potiče da i sam ljubim. Gospodine pomozi mi da moje srce, gledajući u samu Ljubav Božju u posvećenoj hostiji, bude pripravno za Tvoje pohode i spremno ljubit savršeno. Samo reci riječ i ozdravit će duša moja!
