Ova prispodoba prava je prilika da se zapitamo kakvo smo mi tlo, odnosno što radimo s Božjom riječi. Dopuštamo li da uđe u naša srca, da nas ispuni i vodi ili jednostavno ne propuštamo u nutrinu kao neka posebna vrsta tla. I o tome ovisi kakve plodove daju našu djela. Neki budu manji, neki veći, ovisno o nama, koliko smo se mi o njima brinuli i dopuštali da postignu svoju svrhu. Bože, prihvaćam li često Tvoje riječi, dopuštam li da u meni rastu i promijene moj život? Želim otvoriti svoje srce za Tvoje riječi, za Istinu, za ono što će dopuštajući to, izrasti u nešto veliko kao čisti primjer Tvojeg postojanja. Želim više raditi na tome, vježbati se u tome i iznova putem molitve truditi se biti dobro tlo koje upijajući ono što Mi govoriš, davati plodove i drugima.
