Bog me zove imenom, nisam slovo ni broj, nego urezana u dlan Tvoj. Ove divne stihove je napisao fra Marin, a baš su mi oni došli u misli čitajući današnje evanđelje. Bog zove upravo mene, ne sutra, ne jednog dana, već baš sada. Zove me mojim imenom i šalje me na put na koji ne trebam ništa ponijeti, samo svoju vjeru. Kako to obično biva, u meni se javljaju pitanja i sumnje. Kako sve ostaviti, pa zar mi neće trebati novac, zar mi neće trebati rezervna odjeća? Bože kako si ti to zamislio? I onda čujem glas koji govori „Ne boj se“ i što drugo mi preostaje nego ga poslušati. Koliko puta sama mislim da znam bolje, želim stvari na svoj način, a On s ljubavlju preusmjeri moj korak na novi put za koji se kasnije tako jasno očituje da je pravi, a da bi moj bio pogrešan. Bože daj da uvijek slušam tvoj glas i pratim tvoj put naviještajući tvoje Kraljevstvo među ljudima.
