„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Čitajući ove riječi, zapitala sam se kakva je moja vjera? Vjerujem li ti ja uistinu, Gospodine? Odgovorim li potvrdno, posramit ću se pred Tvojim licem radi laži koje izgovaraju moja usta, znajući da, Ti koji me najbolje poznaješ, znaš da moja djela i sumnje govore obrnuto. Kako mogu brinuti za sutra, stvarati planove za budućnost i opterećivati svoje misli i tijelo do iznemoglosti i uza sve to reći da Ti vjerujem? Moj dragi Isuse, pa Ti si me već oslobodio ropstva straha i briga uzevši na svoja leđa svu brigu i sve terete ljudske. Zašto uporno vraćam svoj teret i čvrsto se držim za njega odbijajući podijeliti ga s Tobom? Ponekad mi je teško uzdati se u Tebe i vjerovati da ćeš sve ono što mi stvara tjeskobu i strah pretvoriti u nešto dobro. Ponekad me ponos i oholost dovedu do osjećaja da sam dovoljna sama sebi, do još veće muke koja pustoši i razara moju dušu ostavljajući još veće rane. A Ti, Isuse, jedino želiš da ti vjerujem i da se uzdam u Tvoje planove. Molim te, Gospodine, pomozi mi shvatiti da si Ti taj koji planira i stvara budućnost, da si Ti taj koji svako jutro nebu daruje sunce, a noću ga obasipa zvijezdama, da si Ti taj koji stvaraš živote i uzimaš ih k sebi. A ja? Što je sa mnom? Ja imam zadatak živjeti ovaj dan koji je preda mnom, a sutra… „sutra će se samo brinuti za sebe.“ Amen.
