Ponovno Gospodin progovara vrlo jasnim riječima: „Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se.“ Ono u čemu se ja pronalazim jest osuđivanje. Iako to ne činim uvijek s namjerom da stavim nekome pločicu njegovog grijeha na čelo da je svima jasno vidljiva, mogu reći da je osuda prisutna u mojoj svakodnevici i potiho razara moju dušu. Teško se boriti protiv nje upravo zato što je osuda dvolična. Nosi masku pod kojom se prikriva i opravdava tvrdeći da samo iznosi činjenicu, odnosno istinu i da kao takva ne čini ništa loše. No moja duša zna da je osuda loša jer se nakon njenog djelovanja nikada ne osjeća slobodnom i čistom, već zarobljenom i prljavom. Pitam li se ikada koliko sam puta osudila drugoga za isti grijeh koji sam trenutak ili dan prije ja učinila? Zašto smatram da je moj grijeh manji od grijeha drugoga? Bog mi jasno govori da je svaki grijeh grijeh i da je zlo uvijek zlo , tko god ga činio, ti ili ja. Nije rješenje prihvatiti grijeh bližnjega i opravdavati ga, već dati mu do znanja da ga grijeh ne definira kao osobu i da je Bog veći od svakoga njegova grijeha, a iz silne ljubavi prema njemu svakoga trenutka daruje mu novu priliku za boljim životom, za životom u istini. To je zato što smo ti i ja djeca Božja, a našu vrijednost odredio je upravo Otac svojom žrtvom na križu. Da bih drugome mogla pomoći i približiti mu Istinu, potrebno je da Ju prvo sama pronađem u svome životu i počnem zahvaljivati na svim darovima kojima sam blagoslovljena. Molim te, Gospodine, nauči me ljubiti druge i ne dopusti da ikad zaboravim da si ti moju vrijednost odredio cijenom svoga križa. Amen.
