“Tko ima uši da čuje, neka čuje”. Razmislim li o svojoj molitvi, kako i što molim, shvaćam da je moja molitva uglavnom ispunjena monologom. Imam potrebu od Boga tražiti “bolje sutra” za sebe i svoje bližnje te se zahvaliti za sve dobro i loše u svome životu, smatrajući tako svoju molitvu potpunom. Uzmem li u obzir komunikaciju koja se odvija između Boga i mene, shvaćam da sam ja ta koja samo govori, i govori, i govori… i tako u nedogled. Zašto je tako teško biti u tišini i otvoriti srce za ono što mu Bog ima za reći? Nevjerojatno je koliko sam toga spremna propustiti, koliku pomoć i ljubav odbijam od Boga jer je jednostavnije prihvatiti buku svijeta nego tišinu molitve. Razlog je što se bojim tišine, samoće. Bojim se svojih grijeha i misli koje me ispunjaju kada sjedim i razmišljam u tišini. No, u molitvi nikada nisam sama! Moj Otac uvijek je sa mnom! Kada bih dopustila tišini da me obuzme, kada bih pripremila svoju dušu za Riječ Božju i kada bih istoj dopustila da se nastani u meni, vjerujem da tada ne bih bila poput sjemena koje pada uz put, na kameno tlo ili pak u grmlje. S Bogom mogu sve! Dopustim li Mu da sa mnom živi ovaj život, bit ću poput sjemena koje rađa i stostruko više od onoga za što je na početku namijenjeno. Zato te molim, Bože, otvori moje uši i nauči me slušati kako bih mogla čuti Tvoju Riječ i svakodnevno ju primjenjivati u svome životu. Amen.
