Nije li neobično da Isus ne bira mjesto gdje će nam se obratiti. Niti vrijeme kada će nas saslušati. On sjedi zdesna Ocu i Gospodinom se zove, a od malena nas liši spoticanja. On biva naš čuvar i onda kada se naša odraslost oholi da povrijedi našu ‘nutarnju dječju igru, vedrinu i sigurnost. Povija nam rane u koje su nam zarili nokte. O sebe klesa naša imena. Nadom briše bolesti. Je li moje srce uistinu dovoljno, Kriste?
