Čitajući shvaćam kako je cijeli moj život u tim rečenicama. Odluka za Krista nije upitna, baš kao i kod učenika i prihvaćanja poziva da budu glasnici. Ali na tom putu tražili su pravdu, srce ih je ponijelo, ali Isus im tada pokazuje kako treba postupati s drugima. On se za njima čak i okreće, u ljubavi ih kori i dalje nastavljaju zajedno. I sve me to previše podsjeća na mene i na moje planove, ponesu me. Toliko da se Isus mora okrenuti i tražiti me. I tako je cijeli život, ja mislim da znam najbolje, a On me traži i vraća na pravi put. I koliko god sam svjesna da nikada neće odustati od mene toliko me to uvijek iznova zapanjuje. I ne samo da me neće ostaviti na pogrešnom putu, već ne dopušta niti da idem sama. Neshvatljivo, a tako istinito.
