Dok apostoli rasplamsani tajnom radošću polako i ushićeno napipavaju o čemu se tu radi ovih dana, eto Isusa među njima! O kako li je njegov pojavak prožeo njihova bića, da su neizrecivo uzdisali! A on tako blag i nježan, pozdravlja ih i hrabri, dokazuje potanko svaki korak svoje prisutnosti preduhitrujući njihov strah pomiješan s radošću. Razumije ih i poštuje, jer velika je novost došla u svijet. Ovo je trenutak sirove stvarnosti Uskrsa. Uskrs je stvarni život, a ne lijepa priča. Isus jede ribu pred njima. Oni ga mogu vidjeti. Oni ga mogu opipati. Treba to upiti. A on je strpljiv s njima. Svo vrijeme ovoga svijeta sada je na raspolaganju. Odjednom nestaje svaki razlog za žurbu, svaki podvig je malen, svaka želja isprazna, svaki grijeh nebitan, a smrt malena sestrica. Samo jedna sila preostaje u tom osvojenom ljudskom srcu koje se više nema razloga odupirati čudesnom prizoru pred sobom. Kako sada krenuti dalje, kad su sve borbe dobivene za mene?
Dok Isus polako žvače svoju ribu, preostaje samo – ljubav.
