Razmatrajući današnje Evanđelje, ostala sam zatečena sljedećom rečenicom upućenom Mariji: „…a i tebi će samoj mač probosti dušu.“ Uzmem li u obzir da su te riječi upućene jednoj majci koja u rukama drži svoje maleno i nevino dijete, koja će jednoga dana gledati i doživjeti patnju i bol toga djeteta, mogu shvatiti snagu i težinu ovih riječi koje me ne ostavljaju ravnodušnom. Mačem probiti nekome dušu – nevjerojatno je koliko je grubosti, oštrine, patnje, boli izraženo tim riječima da se bojim uopće izaći iz okvira prenesenoga značenja. No jesam li svjesna da upravo to činim gotovo svaki dan? Nekome u svojoj blizini „mačem probijam dušu“. Lažima, sebičnošću, ohološću, ogovaranjima, iskorištavanjima, ogorčenošću i kojekakvim drugim grijesima bližnjemu nanosim bol i uništavam mu dušu. Zašto to činim? Vjerojatno zato što je moja duša ta koja je ranjena. Ranjena je grijehom i potrebne su joj Tvoja milost i ljubav, Bože, da zacijele svaku njezinu ranu. Molim te, Gospodine, osvijetli tmine moga srca i ne dozvoli da ikome svojim grijesima gasim želju za životom. Pomozi mi da naviještajući Tebe drugima donosim svjetlo u život i zapalim njihova srca plamenom ljubavi koja izgara za Tobom. Amen.
