Često nas grimiz i isprazne gozbe ovoga svijeta zasljepljuju da ne vidimo provaliju ispred vlastitih vrata. Naše ustrajanje prema današnjem evanđelju može dovesti do toga da ta provalija bude nepremostiva. Čovjek koji gradi svoj život na vanjštini kao da je uvjetovan da u nutrini jednog gubavca ne može tražiti mudrost. Do te mjere da mu je čak i na nebu, kada je sve jasno, nepremostivo obratiti mu se izravno. Ove korizme zamoliti ću Isusa da mi podari kajanje za trenutke kada sam ja na sebe oblačio grimiz i odbijao ići na prividno neugodna mjesta ili osobama kojima me On zvao, a najčešće su bile nadomak ruke, ispred vrata s razlogom da mi pokažu spas.