U današnjem odlomku iz Poslanice Rimljanima sv. Pavao govori o značenju kršćanske nade. Kažu da nada umire posljednja. Neke nade moraju umrijeti. Od one djetinjaste da će moji mama i tata uvijek biti tu da me zaštite i utješe (a neće – oni će sigurno umrijeti i često nemaju kapaciteta, vremena, a nekad čak i empatije da to učine) do toga da je moja idealiziran slika Boga ona ispravna i da se Bog mora baš tako ponašati kako sam si ja to zamislio/zamislila. Dok ne pokopam svoje isprazne i djetinjaste nade očito ne može izrasti i uskrsnuti ona istinska, kršćanska u kojoj govori Isus u današnjem evanđelju koja raste iz malog gorušičinog sjemena slabe ljudske vjere koju mora zaliti istinska, kroz patnju pročišćena ljubav.
