U današnjem Evanđelju između ostaloga stoji: „Htjedoše ga prozvati imenom njegovog oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: „NIPOŠTO, nego zvat će se Ivan!“
Zamislite situaciju u Ain Karimu, selu nadomak Jeruzalema, gdje se okupila rodbina, prijatelji, Zaharijine kolege svećenici.. i nakon što svi u glas kažu da se dijete treba nazvati po ocu Zaharija, Elizabeta kaže NIPOŠTO..
Nije rekla „Pa ja bih voljela da se zove Ivan“ ili „Možda bi se mogao zvati Ivan“.
Elizabeta govori kao ona koja u svetosti svoga života vrlo dobro zna što je volja Božja i oko toga nema rasprave,kod nje je ljudski obzir u drugom planu.
Božje stvari nisu predmet, pregovora, pogodbe, kompromisa. Koliko bismo već ovdje na zemlji živjeli kraljevstvo Božje kada bismo u ginekološkim ordinacijama uvijek čuli NIPOŠTO, kad bismo čuli NIPOŠTO u dvoranama gdje se donose zakoni suprotni kršćanskim vrijednostima, kad bismo čuli NIPOŠTO od dužnosnika, na svim razinama, kojima se nude mita za različite oblike pogodovanja i korupcije, kada bismo čuli NIPOŠTO kad se traži preko veze posao u državnoj tvrtki, mjesto u studentskom domu, staračkom domu, dječjem vrtiću, jaslicama..
Zapitajmo se koliko smo puta mi bili u situacijama gdje smo mogli i trebali kazati NIPOŠTO, a nismo. U situacijama kada se olako odričemo Božjih stvari, kada olako postajemo djeca ovoga svijeta. Naučimo se ostati vjerni u malim stvarima, pa ćemo onda i u velikim iskušenjima ostati postojani i moći ćemo kazati NIPOŠTO.
