Vrijeme je već da izađem iz groba. Zove me svježina raspjevanoga jutra. Zove me krasna svjetlost što dopire izvana. Ako sam mogao umrijeti s Kristom, zar da ne živim zajedno s njime?
Bilo bi lakše ostati u grobu, sam u svojoj tami. Nekad se činilo da je teško umrijeti. No sad se čini da je još teže živjeti.
Ali smrt je rekla svoje, i On ju je ispio do kraja. A sada hoda po divnom vrtu vani i čeka, da se i ja ohrabrim.
Dok plahim korakom krećem da za sobom ostavim jamu, već znam, da život je moj izbor i drugo ne može biti. Hvala ti Isuse dragi, što me čekaš i jačiš. Hvala ti za tvoj osmijeh u kom novi svijet se stvara.
