Evo me, sva rastresena i u žurbi, sjedam, pokušavam se sabrati i napisati ovu nadnicu. Ne ide mi… A onda krenem čitati i Ti kažeš: “Raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama.” O, ne da sam samo otišla na svoju stranu nego kao da sam na svim stranama odjednom – svugdje pomalo. Pada mi na pamet ljeto. Mislim si, Ti si Isuse more – beskrajno veliko, mirno, ne može te se promašiti, a na obali “kaos”. Pjesma, galama, kombinacija zvuka motora auti i glisera, priče, ljudi – sve neke male stvari koje mi tako lako zaokupe misli. Kako je moguće da more koje se ne može ne vidjeti ja ne primjećujem pored nevažnih svjetskih sitnica?
No, na obali kad tad postane prevruće, prenaporno – svakodnevne sitnice iscrpljuju i onda tražim gdje ću ući u more, gdje ću zaplivati, gdje se smiriti. I sada razumijem, Gospodine, kada kažeš da iako te svi ostavljamo Ti ipak nisi sam. Jer, ulazim u more ostavljajući iza sebe svijet i ne osjećam se samo. Zaplivam i ne tonem. Kao da sam ušla u Tvoj zagrljaj i ona moja raspršenost sada je cjelina. Možda bih više puta u danu trebala zaplivati k Tebi.