Trebam Te, Isuse, svakog trena. Tu si, u meni, oko mene, preda mnom. A ja sam tako često negdje drugdje. Hodam s Tobom, za Tobom, šutke promatrajući prepreke, dužnosti i prolazne radosti. Iako Te očajnički trebam i uvijek imam, slijepo i nijemo grcam u često sluzavoj i ljigavoj dolini suznoj. A, trebam samo viknuti. Viknuti da mi se smiluješ, da me pogledaš, da me sebi vratiš, da me ozdraviš. Danas želim viknuti, želim progledati i reći Ti novi i odlučniji „Da“ za potpunu vlast Tvoju nad srcem i životom svojim. Želim još bliže Tebi hodati, glasnije za Te vikati, bolje Te vidjeti. Želim u Tebi i po Tebi, jasno svijet, bližnje i sebe gledati. Ne želim se bojati mana ni slabosti, nego se kao slijepac uz Tvoju ruku priljubiti vjerujući da sve što trebam Ti možeš dati, svako čudo učiniti, svaki vid vratiti.
