Isus sjedi na gori i čeka. Čeka da i mene u slabosti donesu ili da ja donesem druge. Ako se potrudim, ako se istinski prepustim ili uspnem, čini čudo. Ako dam sve što imam, umnaža. Ja tako često mislim da se uspinjem, a ne mičem se s mjesta. Mislim da dajem, a zapravo grčevito držim pružajući Isusu samo mrvice. A On i to umnaža, On čini čuda za mene svakoga trena, ali ja mu se tako često žalim jer očekujem ostvarenja nekih svojih čudesnih scenarija. I ne vidim čuda koja se zbivaju u srcu mome. Mala, skrivena. Čudo da me Kralj ljubi, da mi se daje svakoga dana u komadiću kruha. I moje srce postaje gora. Ne moram se uspinjati. Trebam mu samo sve dati, prepustiti. I ono najdublje, najmilije, vjerujući, znajući da će se i moje ruke napuniti davanjem za Njega, davanjem za bližnje.
