Momenti rasrđenosti, zavidnosti, povrijeđenosti, ljubomore i samosažaljenja pojavljuju se na marginama teksta kao raščlamba starijeg sina. On je koncentracija navedenih momenata. Ontološka ljepota biće čini privlačnim, željenim. Koncentrirajući u sebi momente koji me zatvaraju od relacije prema drugome bivam negledljiv, lišen privlačnosti koja spaja objekte – „i ne htjede ući“. Štoviše, prebivajući u tim momentima postajem odbojan sam sebi. Negledljivo biće, umorno od rasrđenosti, zavidnosti, povrijeđenosti, ljubomore i samosažaljenja.

I „Otac tada iziđe“! I pristupi mi Prijatelj carinika i grešnika, i stane pred moju negledljivost i rastvori moju zatvorenost: „Ti si uvijek sa mnom“.