Pater Zdravko Knežević nekadašnji je duhovnik SKAC-a i trenutni socij provincijala HPDI. Strastveni je zaljubljenik u Medvednicu, i ako ga na hodu do nje susretnete, sigurno će vam otkriti neku novu informaciju o njoj, ili barem pokazati stazu/prečac za koji niste znali. A nove staze otkrivao je i na Modravama 2000-tih godina!

Prva modravska asocijacija: More!
Omiljeni kutak na Modravama: Kameni mol i ponton
Najdraža aktivnost iz modravskog programa: Kava s duhovnikom
Omiljeni duhovnik? Jedan od ‘viđenijih’ bio je o. Mravak
Omiljeno modravsko jelo? Pašta, roštilj subotom
Na Modravama sam prvi put bio… 2007. (- ’08, ’09., 2010.)

Modravsko nasljedstvo i križ trpljenja

Jednom davno jedna luda ideja na pamet je pala legendarnom pateru Luki Rađi. Iz jednog oronulog, zapuštenog mjesta napraviti mjesto okupljanja. Na mjestu pustoši pronalaziti Izvor. Na mjestu na kojem naizgled nema ničeg, pronalaziti Sve. I tako su nastale Modrave. Nisu više bile mjesto, postale su dom. Dom na kojem već dva desetljeća Bog neumorljivo izljeva svoju ljubav na mlade koji mu dolaze.

Nasljeđe našeg patera Luke sada živi već 20 godina, a jedan od njegovih nasljednika bio je upravo pater Zdravko Knežević. Sjećam se patera Luke još dok je bio bogoslov. Imao je žara i inicijativu da pokrene stvari i to je bilo čudesno. Teško da je eventualni nasljednik mogao nastaviti jednakim ritmom ono što je on započeo, bilo da se radilo o vjeronauku mladih, službi u srednjoj školi, u zajednici, na župi. Kad je p. Luka stradao nastalo je veliko pitanje – što s Modravama? Srećom, u razlučivanju duhova naši su smogli snage i rekli: “Nastavljamo!”

Usud o. Luke podsjeća me na ex- Generala Družbe Isusove, o. Pedra Arrupea. Njegov je mandat bio nezaboravan po mnogočemu. No, zadnjih 10 godina života proveo je noseći težak križ, nepokretan i potpuno ovisan o drugima. Netko je primijetio da se Gospodin više proslavlja našim križevima nego li našim uspjesima – mislim da se uspjeh Modrava znatnim dijelom temelji na sadašnjem križu trpljenja patera Luke! 

Pobješnjeli Max

Na modravsko tlo pater Zdravko prvi je puta kročio ljeti 2007., a govori nam da su Modrave tada za njega bile poput filmskog seta iz Pobješnjelog Maxa.  Došli smo, ne na „spaljenu zemlju“, nego na divljinu, suncem sprženu visoku travu. Zatekli smo i morem polomljeni i razbacani ponton… Moj  prvi dojam bio je: „Mili Bože, kud’ sam zaš’o?“  

Zaš’o je na Modrave. Čudesna Božja priroda, čisti zrak, vjetar koji stalno lagano puše, more u koje možeš uskočiti skoro u svako doba, puno mladih ljudi odlično raspoloženih, zajedništvo, radost, bezbrižnost, pjesma, rad, šale, molitva. Tako sada opisuje te iste Modrave. Sve su to dijelovi u kojima je pronalazio ono što svi na Modravama od početka i tražimo – Boga.

Jedno od prvih iskustava s kojima se susreo bilo je podizanje kampa. S obzirom na to da smo bili prva ekipa krenuli smo od nule, sunce je nemilice pržilo, znoj i vjetar. Nakon tjedan dana kad sam se vratio u Split prvo sam se 3 dana liječio od kostobolje prouzročene tom kombinacijom stalnog znoja i propuha… Govori kako mu je to bilo jedino teže iskustvo, u usporedbi s tim sve ostalo bilo je kao pjesmica. Sjećam se i betoniranja mola, trebalo je puno puta zaranjati i izvlačiti kamen s dna. Kako je kamenje oštro, stalno sam bio u tenisicama, a i skakao sam u more obučen, da ne izgorim od sunca…

Bogato iskustvo svećeništva

A osim što je marljivo podizao kamp i betonirao mol, na Modravama je pater Zdravko bio u ulozi duhovnika. Što je njemu kao duhovniku značilo biti tamo? Najprije povjerenje, zatim prilika da svoja relativno bogata duhovna iskustva mogu podijeliti s mnogim mladim ljudima, prije svega – radost i kreativnost. Dakako tu su bile i poteškoće, ali – gdje ih nema? Upravo zbog tih plodova svećeništva, Modrave preporučuje i svakome isusovcu. Ta je služba neponovljivo iskustvo, nešto što se nigdje na ovoj zemlji ne može doživjeti na takav način, s takvim ljudima, u takvim okolnostima. Višestruko i neponovljivo bogatstvo spleta različitih situacija, prilika, zgoda i nezgoda.

Kava s duhovnikom i misa u ‘amfiteatru’

S obzirom da je na Modravama bio kao duhovnik, nije ni čudo da mu je omiljeni dio programa bio – kava s duhovnikom! Bio sam ugodno iznenađen kooperativnošću sudionika: postavljali su mnoga konkretna i iskrena pitanja. Tu je dolazilo do raščišćavanja mnogih nejasnih stvari, ovdje su mladi ljudi pred svojim vršnjacima javno svjedočili svoju vjeru. Uz to, događaj koji je uvijek bio na poseban način nadvremenski svečan bila je za patera – sveta misa. Misa u “amfiteatru” je posebna priča, o tom bi se mogla napisati knjiga.

Bliski susret s čagljem

U moru dogodovština koje i danas pamti, patera Zdravka posebno je razveselilo prisjetiti se bliskog susreta s posebnim stanovnikom modravskog kamenjara.

Jedne godine noću su se u kampu pojavili čagljevi. Tiho su zavijali, bilo je to nešto kao plač malog djeteta, ali jezivo. U to vrijeme jednom sam prije spavanja niz šatorski prozor prema van učvrstio majicu da se osuši. Kad se sve smirilo, čuo sam udarac u šator s vanjske strane točno pod prozorom, na mjestu gdje je bila majica, zatim još jedan. Mislio sam: netko se šali, idem ga iznenaditi.  Naglo sam objema rukama podigao pokrov šatorskog prozora pa zatim ispružio upaljenu lampu. Iznenadio sam se kad sam ugledao dva svjetleća oka. Čagalj je šapama pokušavao skinuti majicu. Kad je došao k sebi brzo se okrenuo i pobjegao. 

Tajna dugotrajnosti

Modrave žive već 20 godina. U čemu je tajna dugotrajnosti? Bez imalo laskanja, to je među ostalim herojska spremnost na žrtvu onih koji vode i pripremaju program Modrava, koji svake godine na sebe preuzmu sav taj gladijatorski posao priprema, traženja donacija, dogovaranja i planiranja modravskog ljeta.