Riječ Modrave sam prvi put čuo iz Lukinih usta (p. Luka Rađa, isusovac, osnivač SKAC-a) na studentskom vjeronauku, ako se ne varam u jesen 2002. godine. Izgovarao ju je s dosta žara i oduševljenja, spominjao je i šibenskog biskupa Antu Ivasa. Ta riječ Modrave – slutio sam kako se radi o geografskom pojmu – mi je u to vrijeme budila jednaku bliskost kao i primjerice Honšuu, Nova Kaledonija ili Kinšasa.
Prije nekoliko dana mi s nepoznata broja stiže poruka, koja započinje s “Dragi Pave”, a takve početke najviše volim. U nastavku poruke mi piše kako mi se netko javlja, iz nikad mi prežaljenog SKAC-a, i poziva me sudjelovati u pisanju jedne od dvadeset modravskih priča za 20 godina Modrava.
Zašto sam rekao – nikad mi prežaljenog SKAC-a?
Pa zato što mi je to bilo nadraže razdoblje života, kada sam bio u grupi nevjerovatno mi dragih prijatelja, i kada smo gotovo svaki dan uživali jedni u drugima. Kada smo bili očarani intrigantnim mladim Isusovcem Lukom.
Poruku mi je poslala jedna simpatična Silvija.
Sjećam se te godine kada smo pripremali prve Modrave. Užurbano smo pokušavali naučiti što više o radu u grupama, vođenju istih, inkorporiranju vjere u vođenje grupa, i pred očima mi prolaze mila lica koja nisam vidio već skoro dvije dekade.
Postoje one fotografije iz djetinjstva, prave papirnate fotografije u boji, pomalo izblijedjele.
Pa se borimo sa sjetom koju u nama pobuđuju.
Prvo što mi pri spomenu Modrava padne na pamet je – radost. Valjda zato što se u velikoj skupini istomišljenika, vjernika, pogotovo mladih i neobuzdanih, teško može izbjeći radost.
Te početne dvije godine Modrava sam bio u timu odgovornih, ili voditelja. Prve godine sam tu proveo cijelo ljeto, a slijedeće godina samo nekoliko smjena. Svi smo uglavnom radili sve.
Mene su, valjda zbog tadašnjeg imidža, nekako najviše gurkali u organiziranje i vođenje fizičkih poslova. Tu sam, promatrajući sebe, povremeno nazočio kako iz moje nutrine naviru odgojne metode koje su unekoliko podsjećale na SS-ovske, a sve u cilju da u nekih Modravaša pobudim nešto veći entuzijazam u obavljanju dvosatnih jutarnjih manualnih zadataka.
Znam da smo često bili poprilično umorni, od sunca, vrućine, malo spavanja, puno letanja posvuda naokolo. I rješavanja brojnih stvari na koje u pripremama nismo računali, a nikada prije u životu na njih naletjeli. Bolno nam je nedostajao pater Luka, koji je nešto prije početka prvih Modrava imao tešku automobilsku nesreću.
I koliko me sjećanje služi, nemalo me iznenadilo kad se u upitniku koji se ispunjavao nakon Modrava, a koji su pažljivo skrivali od mene, moje ime na nekim mjestima pojavljivalo pod stavkom “Najgore na Modravama”. Ali pravo mi budi.
Najdraže mi je je bilo ono vrijeme rano ujutro, prije ustajanja ostatka kampa, kada smo pripremali doručak, dogovarali se o predstojećem vrućem danu, a more miriše, sunce tek izlazi, posvuda mir i krasota.
Najtužniji trenutak mi je pak bilo nedjeljno jutro kada bi ta grupa odlazila. Jer svaku bi grupu u tih 5-6 dana jako zavolili. Čudo jedno kako bi se ta gomila zbunjenih mi mlađahnih stranaca, pomalo šokiranih krajnjim minimalizmom kampa, u kratkom vremenu pretvorila gotovo u rodbinu.
Ako izuzmemo taj moj SSovski pristup radu.
Pokušavam se prisjetiti jednog modravskog dana. I premda mi je to razdoblje već pomalo utonulo u bespuća povijesne zbiljnosti, izviru mi neke romantizirane slike.
Noć u vrućim vojničkim šatorima, i dubok osjećaj pobratimstva sa srdelama iz limenke.
Rano buđenje, bonaca, izlazak sunca, tišina, svježina.
Doručak, ne odveć gurmanski, prije bi se moglo reći spartanski, te buđenje i izvirivanje prvih kuštravih glavica koje bi hitro pojurile do najmanje mirisnog dijela kampa na jutarnju higijenu.
Vjerovatno je poslije toga bilo nešto molitveno u điru, no nisam siguran, i potom su bila 2 sata manualnog rada. Nekakva čupkanja korova, uređivanje stazica, popravljanje mocira, čak i građenje malog mulića.
Potom je na red dolazio ručak, koji kao ni doručak nije očijukao s nijednom od Michelinovih zvjezdica.Ali nekako je uvijek bio vrlo dobrodošao.
Sjedio bih malo po strani, jeo i gledao te cure i momke.
Porazbacane tako po daskama i wanna be stolovima. Jedu, smiju se ili samo pospano gledaju u daljinu. Kako ste samo lijepi i divni, pomišljah ja tako.
Poslije ručka je bilo slobodno. Kupanje. Cika, vika, galama. Imali smo i neki priručni splav koji je upotpunjavao ponudu.
Ako je neko baš bio prepobožan, povukao bi se negdje iza brdašca, iza mocira, na pokušaj kontemplacije, molitve.
Onda bi se grupa za misu (u koju sam morao svaki put upasti jer sam nešto svirao) odvojila i spremala pjesme i ostalo što se da spremiti. Čitanja, molitve.
A misa na Modravama… moram priznati kako izvan Modrava nisam baš bio svakodnevni pohađatelj mise, ali ambijent divljine, mora, smiraja dana, 30 – 40 predivnih Božjih bića i opuštene ljepote je nemoguće zaboraviti. Travnati obronak, kameni oltarić, i kamene sjedalice posvuda naokolo.
Nemoguće mi se bilo oteti dojmu da su tako nekako morale izgledati i Isusove propovjedi. Naravno, bez prigušenog zvuka benzinskog agregata za struju i zabludjelih čeških turista.
Sjećam se da je p. Musina omiljena poštapalica bila kako smo u modravskim minimumima spoznali neke svoje životne maksimume. Ili nešto u tom duhu, što bi me uvijek podsjetilo na anegdotu sa češkim turistima, ali kako je ona iz mog privatnog života, a ne sa Modrava, prešutit ću je.
Ali napisat ću crticu o jednoj finoj djevojci. To će razumjeti samo oni koji su bili na Modravama.
Dakle – iskrcavam se tog ljeta iz autobusa Zadar – Split u Nedođiji, na ravnom djelu magistrale gdje se nerijetko vozi i preko 160 na sat. Na sve strane puno ničega i kamenjara.
I mala majušna oznakica za Modrave.
Sa mnom se iskrcava i fino odjevena mlada dama.
U finim cipelama i dražesnoj opravi.
Nimalo nalik mojim cipelama i mojoj opravi.
Ja imam oveći ruksak, i već razmišljam o oštrim škrapama i mocirama preko kojih mi je u slijedećih 15 minuta prijeći.
Što ja volim škrape.
A očekuju me moje Modrava i moji prijatelji.
Iz snatrenja me prene njen glasić.
Pita me znam li gdje su Modrave.
Tamo ide – veli.
Okrenem se, a ona jednom ručicom po kamenjaru vuče damski putni kovčežić na kotačiće…
Kako je to bilo slatko.
– o –
Nije tada baš bilo puno mobitela, svetom Trojstvu hvala. Tako da smo uglavnom gledali jedni druge.
Bojim se da se ponavljam i očijukam sa patetikom, ali Modrave su mi kao djetinjstvo, i njegova sjeta. Kao već pomalo izlijedjele slike.
Raduje me što će i ovog ljeta nekima te slike biti žive, prvi puta viđene – vividne, pune boja, okusa i mirisa.
A valjda će biti i dubokih, osobnih doživljaja Boga.
O Bogu sam malo napisao.
Velik je naš Bog. Preuzvišen i nedohvatljiv u svojoj čudesnosti.
Moje iskustvo Boga na Modravama bi se najbolje saželo u nečem što bih opisao kao iskustvo Boga u postu. O čemu se tu radi?
Kada razgovaram sa Bogom, vrlo često sadržaj moga razgovora bude molba da mi pokaže što je to u meni što priječi bliže zajedništvo s Njime. Veću prisnost. Da mi pokaže moje skrivene grijehe i gdje sam prevaren od neprijatelja.
I onda ta nečistoća isplivava najviše tokom posta.
Što je post stroži više nečistoće ispliva.
A bivanje na Modravama je, uza svu radost i jednostavnu ljepotu bilo i iskustvo velikog posta od sna, hrane, odmora, ugode, mira. Post u prihvaćanju onih koji su mi išli na živce, a u neposrednoj su mi blizini.
Jer baš u tim trenutcima, kada bi mi malaksala snaga, kada bih vidio da jednostavno ne mogu, i kada bi one ružne crte moga karaktera isplivale na površinu, baš u tim trenutcima sam bio najbliže Bogu, očajnički potreban njegove nježne milosti i snage.
Ali i nije na meni da o Njemu pišem.
Vi ćete o Njemu pisati, ovog ljeta.
