Pred nama je još jedna stranica Modravskog spomenara! Ovoga puta, svoju modravsku priču s nama je podijelila Mateja Potroško, mnogima sada poznata kao voditeljica Ignacijevskih duhovnih obnova za mlade u SKAC-u. No prije toga, Mateja je bila voditeljica organizacije Modrava, a kako joj je Bog kroz to iskustvo došao, pročitajte u nastavku:
Za Modrave sam čula u Koprivnici, u župi. Jedna prijateljica je išla i oduševila se i ostala povezana s ekipom koju je tamo upoznala. Naravno da se i zaljubila, kasnije udala za najboljeg prijatelja tog momka pa je priča o Modravama bila dugo prisutna. Točnije do nekog od sljedećeg ljeta kad sam se i ja odvažila prijaviti. Mislim da sam prvi puta kao sudionik bila 2011. Sjećam se miksa nervoze i uzbuđenja na autobusnoj stanici u Dragama kada smo po uputi jeli zadnje sendviče iz torbe. Kad smo stigli na Modrave imali smo vremena za brzo bacanje u more pa sam u tom prvom skoku nagazila ježinca. Animatori medicinari, Stjepan, Vinka i Marija, uspješno su iskopali te iglice među nožnim prstima do početka programa. I sad mi se smanta kad se sjetim tog osjećaja… Sjećam da mi je u glavi bilo nešto u stilu: Eto Mateja, bojala si se jer misliš da si loša u prvim kontaktima s ljudima, a sad te već pola kampa upoznalo: ‘Ona koja je stala na ježinca’.
Kroz sve te godine nakon me privlačilo to „pripremanje Modrava” iako nikad nisam našla vremena/hrabrosti/motivacije za uključit se. Pandemija je bila burno razdoblje u mom životu, prilično teško. Kad sam vidjela poziv za pomoć u organizaciji Modrava na Facebooku u siječnju, došla mi je čežnja i nada. Bila sam svjesna da sam na Modravama puno primila, kao sudionik, animator, kuhar… I odlučila sam da te godine neću ići da „nešto dobijem” nego da želim da mi motiv bude zahvalnost. Vjerujem da me to spasilo.
Nisam imala pojma što znači organizirati Modrave pa mi je presudno bilo što je ekipa koja je radila u uredu bila voljna da radimo kao tim, a ne da ‘ja vodim Modrave’. To je nemoguće sam. Prvi šok bilo mi je čitanje popisa stvari što sve za Modrave treba kupiti i pripremiti: alati na koje nikad nisam čula, naručivanje vode u određenom trenutku, rješavanje ostataka mola, pontona i kamenih blokova (do kraja ljeta nisam bila sigurna koje je što)… A onda prvi odlazak na Modrave u ožujku… Šetnja po toj divljini, obrasloj nakon duge zime, na svakom koraku nešto što treba popraviti, počistiti, baciti… Osjećala sam da me to nadilazi, da pouzdanje Boga neće biti samo lijepa rečenica, nego stvarno i da su ostali volonteri koji su se uključili u organizaciju Božji dar.
Blagoslova je bilo more… Saša, Roko, Mato, Ivan, Jakov iz logistike i suživot s njima muškarcima na koje se radost osloniti – orezivanje maslinu po maslinu, sva briga o infrastrukturi Modrava – od postavljanja desalinizatora i solarnih panela do čišćenje septičke jame na kraju ljeta, izlet na Vransko jezero, Roko koji bi ušao u močvaru da izvadi plastičnu bocu, ispraćaj Jakova u novicijat… Vesna i Maša, ženske ruke od kojih sam puno naučila o brizi, ljepoti i ljubavi koja ide kroz želudac – najfiniji grah serviran uz cvijeće na Modravama u travnju. Lidija i Marija i naizmjenično kopanje s njima ‘u dubinu’ 30cm rupe na vrhu poluotoka za uzorkovanje zemlje, uz mjerenje kopa li se s više snage kad je motivacija ljutnja ili ljubav… Špiro koji je od početka vjerovao da možemo imati nove šatore, brod i odbojkaško igralište s pijeskom. Tečaj za modravske animatore ‘3 načina molitve’ po sv. Ignaciju koji mi je pomogao kako da molitva nije nabrajanje i čekanje da vrijeme prođe… Mogla bi dugo nabrajati i s guštom bi prepričavala sve zgode i nezgode u kojima je za mene bilo toliko života.
Bog mi je došao kao sloboda koju do tad nisam iskusila – Bog koji ne uvjetuje, s kojim ništa „ne moraš” da bi nešto bilo, s kojim smiješ biti umoran, nesavršen, pogriješiti. Bog koji je u zajedništvu i koji daje radost takvu da ti srce poskoči. Znam da je možda nekonkretno, ali nema mjesta za sve te zgode. Evo samo jedne s podizanja kampa. Prvi dan, nas osmero, 4 popodne, tišina, razapete hammock vreće. I ja u polusnu, prljava, gledam u more iz prvog reda jer je tek jedan šator dignut, vjetar njiše vreću, čak je i hladno pod tim borom. Razmišljam kako ću Špiri objasniti da smo se nesporazumjeli s čovjekom koji nam je nabavljao pijesak za Modrave i da 10 tona košta 12000 kuna… Trgne me poruka donatora poduzetnika iz Križevaca: „Riješeno je”. U meni miks srama što sam sumnjala u odbojku na pijesku na Modravama, zahvalnost za Boga koji brine i čini nemoguće. Po vjeri sanjara kakav je Špiro…
Modravsko iskustvo me naučilo da je Život u zvjezdanom nebu koje gledaš s broda nasred pučine, u smokvi koja raste iz kamena i rodi dok ju ti čistiš od trnja krvavim rukama, u moru dubokom 40 metara, meni potpuno nepoznat i neotkriven… Da je Bog veći od mene i svake moje brige. I da je u svakom čovjeku, a to je lakše vidjeti u jednostavnosti, skromnosti života, hrane, odijevanja, bez gadgeta, Spotifyja…
Ako i ti želiš iskusiti Boga u jednostavnosti i skromnosti na Modravama ovo ljeto, prijavi se OVDJE. Ima još svega par mjesta stoga požuri!
