Da za Modrave nikada nije prerano pravi primjer je – Matea Božić! Nju je Bog već kao 15-godišnjakinju „prošvercao“ na jedan ljetni modravski termin. Iako se primala ekipa iznad 16 godina, progledali su mi kroz prste jer mi je falilo samo dva mjeseca 🙂  Što ju je to kao jednu tinejdžerku u najboljim godinama privuklo u „divljinu“? Sjećam se samo da su me u tim godinama počele zanimati neke tipične stvari za cure – šminka, odjeća, kako izgledam i slično, pa je Grgin prijedlog da odemo negdje gdje nam ništa od toga ne treba – bio skroz fora! A Grga je –  Naš dragi svećenik Zoran Grgić, od milja zvan Grga. Bio je izuzetno aktivan i motiviran da nas aktivira, pa smo i preko njega čuli za Modrave.

Od trenutka kada je stupila na modravsko tlo, zaljubila se u jednostavnost života. Nakon prve godine iskustva, jedva sam dočekala ići opet. Naučila sam da nam je za tako puno dobroga, potrebno baš malo. Najjače je bilo kad smo imali stari kruh za doručak, i to svako jutro! Baš je bilo dobro. A nikada neće zaboraviti niti putovanje do svojih prvih Modrava. Grgin kombi pun krumpira i nas glasnih tinejdžera, gužva na putu i otvorena vrata tog istog kombija koji nema klimu. Mala brodica kojom smo doplovili do Modrava, koja se činila tako velikom i veliki osmijeh Katarine koja mi je pružila ruku i rekla: „Dobro nam došla“. Ma, nisam ni sanjala da ću za par godina ja biti na Katarininom mjestu. Zavoljeti tu malu barku i taj molić…

Poseban kutak za svaki trenutak

Od male barke i molića, na Modravama je s vremenom više zavoljela samo jedan kutak. Mjesto na kojem joj je svrhovito bilo imati bolne tabane, rano ustajati da se podgrije voda te mješati satima da ništa ne zagori, a istovremeno promatrati ljude kako iz dana u dan rastu. Mjesto koje je svakom Modravašu posebno u srcu – kuhinju. Kuhinja je bila mjesto susreta. Mjesto gdje se otvoreno pričalo, plakalo, pa i skrivalo za potrebe igre. Mjesto gdje sam naučila svirati 4 akorda gitare i 100 pjesama s njima… I ono što mi je bilo najposebnije – u toj kuhinji sam otkrila da mi srce čezne za mojim domaćinstvom, željom da pripremam, kuham i stvaram za svoju obitelj. Tamo sam otkrila da želim biti supruga, majka, čuvarica obiteljskog ognjišta.

Od milosti do odgovornosti

I dok je na Modravama kao kuharica otkrivala svoje dubine, kao glavni animator s Bogom je brusila i raznovrsne vještine! Dok bi sudionici uređivali kamp s animatorima, to je bilo moje vrijeme pripreme dana, sastanaka, analiza, kombiniraja, smišljanja. Govori nam kako jekao glavni animator morala od onoga što ima, napraviti najbolje što može. Nije joj uvijek bilo najjednostavnije, ali Bog joj je uvijek dao koliko joj je bilo potrebno.

Tako joj problem nisu stvarala niti ranojutarnja umorna buđenja. Ta buđenja s ekipom su mi bila baš posebna. Uvijek bi se provukla neka šala, pa bi se cijeli šator zaorio. Ipak, kao glavnoj animatorici najdraži dio dana bio joj je sastanak s animatorima jer je kroz njihove priče vidjela kako kamp i ekipa dišu. Na kraju, posebne milosti dale su joj i modavske večeri. Dok je ekipa bila na katehezama, mi ostali smo s duhovnicima molili, razgovarali, družili se. Dok ovo pišem, tek sad postajem svjesna koliko su me ti dobri ljudi učili i izgrađivali. Koliko su me zalijevali, a ja upijala sve što su govorili. Koliko sam po njima i Crkvu zavoljela.

Iako joj je ova uloga donijela brojne blagoslove, ona je sa sobom nosila i izazovne odgovornosti. Najteže je bilo kada je trebalo razlučiti mora li netko napustiti kamp ako ugrožava cijelu zajednicu ili je ovdje došao zbog nekih krivih razloga. Uvijek bi mi se u tim trenucima vrtjela ona slika kada Isus daje šansu neplodnoj smokvi. Iako sam znala da je to moja odgovornost, ponekad sam imala osjećaj da se petljam u nešto Božje…

Vrijeme za Boga

Upravo u fazama kada je bila najslabija i najranjivija, Matei se događao život. Meni je baš bilo teško sjediti u uredu i zivkati ljude, duhovnike, kombinirati, rješavati ono što se znalo zakomplicirati. Bila mi je muka od toga kada se nešto ne bi složilo na vrijeme. I baš kada nešto drugo nije bilo na vrijeme, bilo je Mateino vrijeme za Boga. Odeš na „hlađenje“ u kapelicu ili baziliku. Nisu uvijek došla instant rješenja, ali je došao mir da će biti dobro. Tada joj je u tome bio život, a na isti način taj život danas pronalazi i u svojoj svakodnevici.

Osim u kapelici, s Bogom se često susretala i na onom moliću za kojeg u početku nije ni slutila koliko će joj prirasti srcu. Moj Bog i ja smo se često susretali na moliću. Kroz vjetar, mir i tišinu. Bio je u smijehu igara i u velikom Grgi koji je kroz duhovitost približavao duhovnost. Bio je Bog i u onim danima kad smo morali držati šatore da ne odlete. Ma gdje god ga pogledaš, bio je…

Ljubav prema domovini

Kao jedinstvenu modravsku uspomenu ističe posjet jednog branitelja koji je izgubio nogu u ratu. Njegovim svjedočanstvom u Matei se rodila posebna ljubav prema domovini. Došao je sa svojom obitelji…kakvo je to bilo svjedočanstvo! Tada sam počela više cijeniti žrtve rata i te posebne ljude. Uvjerena sam da mi je tada Bog pokazao kako domoljublje ima jedno posebno mjesto u mom srcu. I to mjesto svakim danom raste. Nisam bez veze naručila na vlastitoj svadbi i pjesmu – Hrvatska mati me rodi, Hrvatska zemlja othranila.

Danas je Matea upravo ono za čim je počela čeznuti u toj modravskoj kuhinji –  supruga, majka, čuvarica obiteljskog ognjišta. Dragocjeno iskustvo s Modravama proteže se još i sada na njenu svakodnevicu. Naučila sam da bez Boga ne ide. Kako god okreneš, njemu se vraćaš, njega trebaš i na njega uvijek možeš računati. Najbolje je to opisala sveta Majka Terezija: „Ako pogledaš bolje, na kraju je ipak sve to između tebe i Boga. Nikada nije bilo između tebe i njih.“  Između Mateje i njenog Boga je još puno priča, uslišanih molitvi, nadvladanih poteškoća, šapnutih utjehi, bezbroj blagoslova i ogromne ljubavi. Zahvalni na tome što je sa svima nama podijelila tračak svog Života s Njim, zatvaramo još jednu stranicu modravskog spomenara.