Drago nam je imati razgovor s našim volonterom Matom Žilićem koji ove godine sudjeluje u organizaciji Modrava. Mato ti si na Modravama bio sudionik i animator. Prije nego čujemo tvoje iskustvo, možeš li nam se malo predstaviti.

Zovem se Mato Žilić. Već 21 godinu živim u Sv. Ivanu Zelini. Podrijetlom sam iz Rame. Imam dva brata i sestru. U SKAC-u Palma sam već 3 i pol godine. Došao sam kao sudionik na Modravama, zatim sam sljedeće godine bio animator, sudjelovao sam tri puta na 72 sata bez kompromisa, a trenutno sam animator na 3D formaciji. U SKAC-u volontiram i rastem.

Kako si saznao za Modrave?

Trenirao sam CrossFit i poslije jednog treninga, dok je vani bilo vruće, oko 40 stupnjeva, i dok sam izmoren ležao na podu, prišao mi je prijatelj te upitao gdje planiram ići na more. U tom trenu nisam imao nikakve planove. Rekao mi je: „Hoćeš ići na Modrave? To ti je kamp za mlade. Prijavi se na moj termin. Stavili su na facebook stranici da je sve popunjeno, ali potiču dečke da se prijave. Ako ne znaš di ćeš, odi provjeri da li ti se to sviđa i prijavi se.“ Došao sam doma, pogledao sam o čemu je riječ i poslao prijavu. Taj prvi odlazak na Modrave mi je bio baš dobar. Upoznao sam prijatelje s kojima se družim i dan danas. Prije odlaska pogledao sam videe prijašnjih godina sa Modrava i znao sam što me čeka. Bilo mi je lakše radi saznanja da će tamo biti prijatelj sa mnom, a na kraju sam najmanje bio s njime.    

Kakvo ti je bilo iskustvo ljetovanja?

Najviše mi je probudio taj dječački nagon, odnosno slobodu kada sam poslije ručka sjeo u onu zemlju, sipao zemlju u zdjelicu i na taj način je prao. Osjećao sam se slobodno kao malo dijete. Radim nešto što se “ne smije”, a opet je tamo tako normalno. Da to napravim kod kuće, rekli bi: „Šta to radiš?“. Čučao sam u toj zemlji dok sam se nekako osjećao slobodan. Miješam neku zemlju, a imam 25, 26 godina.

Gdje ti je bio Bog?

Bog mi je bio u tome novom. Pereš zube u moru, to nikada nisam radio. Nakon petog dana se privikneš. Bila mi je dobra sva ta ekipa i mladi. Tamo sam susreo mlade koji su znali puno toga u odnosu s Marijom, u odnosu s Bogom, o vjeri… Ja sam sve to htio. Sve ono što su oni imali i ja sam htio. Jedan dečko je pričao: „Kada moliš krunicu, budi nasmijan“. Sve sam pobrao nakon tih Modrava, sve sam to doma radio. Moj prvi susret s Modravama je bilo jako i intenzivno iskustvo. Svi oko mene su bili produhovljeni, a ja nisam znao ništa o čemu su pričali. Bilo mi je lijepo vidjeti kako su svi ti mladi predani i znao sam da i ja to želim. Sve što mi je bilo novo, nije mi bilo odbojno, nego sam i ja htio iskusiti takav duhovni život. Htio sam u tome rasti. Primijetio sam da je Bog slao u grupe, i kada sam bio sudionik i kada sam bio animator, ljude baš po mom srcu. Možda je to bilo i zbog zajedništva koje nastaje kada se otvaraš unutar grupe. Vjerujem da je Bog stvarno u grupu u kojoj sam bio davao ljude koji će meni u tome trenu donositi Boga, gdje ću moći osjetiti slobodu i prihvaćenost. Bio je precizan u odabiru i nježan za mene.

Vidiš li neku promjenu na sebi nakon tog ljeta?

Promjena je bila ta neka želja da želim to sve. Dobio sam neku novu sliku za koju nisam znao da postoji. Dobio sam novu sliku gdje mi je mijenjao pogled na svijet, na okruženje i na posao. Znao sam da ću sljedećeg ljeta pokušati ići na nešto slično jer mi je bilo ispunjeno srce. Doživio sam susret koji me promijenio. Toga možda u tom trenu nisam bio svjestan, ali svaki susret mijenja. To me oblikovalo, ali polako. Bog mi je po mom srcu davao i dozirao koliko mogu primiti. Primijetio sam koliko bih toga htio po svojoj naravi odmah, bio sam nestrpljiv. On je znao što mi treba i to mi je dao u točno određeno vrijeme. Znao sam pomisliti: „Da sam ovo dobio prije, ne bih znao šta ću s time.“ To mi se dogodilo puno puta. Tu me učio strpljivosti.     

Mato je već sljedeće godine iskusio kako je to biti animator na Modravama i što znači voditi grupu. Evo što nam je rekao o tom iskustvu…

Kako si se odlučio otići za animatora na Modrave?

To je isto bilo čudo. Kada sam kao sudionik bio na prvoj ispovijedi na Modravama kod patera Mravka, postavio sam mu neka pitanja i on mi je rekao: „U pravo vrijeme ćeš znati“. Ništa drugo mi nije htio reći. I dobro mi je rekao. To je u biti ključna stvar. Kada sam bio drugi dan na Modravama i gledajući sve te animatore, u sebi sam čuo glas koji kaže: „I ti bi to mogao“. Tu sam dobio neku duhovnu radost. I to sam ja pustio. Par puta mi se nakon grupe navečer javila ta ideja da bi se možda mogao u tome okušati, ali nisam htio ništa poduzimati. Nakon što su Modrave završile, naš animator je predložio tko bi iz grupe iduće godine mogao biti animator i tu je predložio mene. Pomislio sam da je to možda neki znak. Nisam imao neki strah o toj ideji, već neki mikrostrah koji je moja želja pobjeđivala. Uvijek bih rekao da, a ne da bi se puno mislio i povukao. Rekao sam sam sebi nakon što me animator predložio: „Dobro, ako me budu zvali putem mail-a, javiti ću se“. Tako je i bilo.

 Gdje ti je bio Bog u iskustvu animatora?

Najviše mi je bio u dijeljenjima drugih u magis krugu jer mi je kroz progovaranje rušio predrasude prema njima. Svaki dan su bile tako neke spoznaje da je tu i da ja ne moram ništa. Jer htio sam biti animator kako sam ja to htio, a ne kako On to želi. To mi je pokazivao i bio je konkretan. Ja krenem po jednom i onda iz tog iskustva krenem po drugom. I duboka spoznaja u srcu da On to vodi i da mogu ići tim putem.

Jedan od ključnih trenutaka koji mi je ostao, kada me Isus oslobađao od tog mog razmišljanja da nešto moram je bilo za vrijeme večernjeg klanjanja. Kako su kamenja bila kosa, ja sam se izvalio. U jednom trenu primijetim kakav sam to pred Isusom jer sam legao na kamen. Rekao sam: „Isuse moj, da li tebi smeta što sam se ovako izvalio?“. Rekao mi je: „Mato, možeš ti kako želiš“. Bilo je još tako nekih riječi koje su me oslobađale od te neke forme kakav ja to moram biti. Kao, ja sad moram tu biti i klečati da mi se tresu noge. Tako neke stvari gdje mi je progovarao i uzimao sve to moje. Jer on je normalan čovjek, živi Bog u konačnici. Dosta sam se trudio oko toga da to sve bude kako treba, da ja nešto moram napraviti. Nakon cjelodnevnog klanjanja bio sam miran jer sam sve napravio, svatko je dobio svoj zadatak i kao animator sam izvršio svoju dužnost. Na klanjanje sam otišao miran, ali sam se vratio još mirniji. Ne sa svojim mirom, nego sam Isusovim mirom. Baš se tada osjetila ta razlika. Tvoj mir kada si sve posložiš nije ništa u usporedbi sa Isusovim mirom. Sa Isusovim mirom spuštao sam se niz brdo, kroz travu, pored lavandi, šećem i idem prema Crkvi. I vidim gore u Crkvi cure vježbaju pjesmu za misu, u ispovjedaonici svećenik odrješuje grijehe, dole mole krunicu, u sjenici se smiju i sviraju gitaru. Totalno miran sam prolazio kroz to. U jednom trenu sam skočio od radosti jer mi je došla spoznaja da to ne vodim ja, nego da Bog sve vodi. Da ovo može funkcionirati bez mene, da Bog liječi srca, tu je prisutan. U tom trenu sam počeo skakati od sreće. To mi je bila tako jasna potvrda kako se Bog brine, tu je. Evo liječi srca, ljudi su radosni. Primaju nešto i daju svoj talent za misu. Sama ta spoznaja u meni da ne moram ja sve to voditi, nego da se jednostavno prepustim i uživam.

Kakvo ti je bilo iskustvo vođenja grupe?

Bilo je drugačije nego kada si sudionik. Pogled iz drugog kuta, ali ponovno plodonosno. Kod vođenja grupe mi je isto bilo dosta napasti sa moje strane. Imao sam u svojoj grupi jednu časnu sestru i jednu vjeroučiteljicu i ja kao animator koji nemam pojma ništa. Isto je bila napast da ja sad njima moram približiti Boga, nešto što nije bilo moje zaduženje. Trebao sam im samo postaviti pitanje kako su i to je to. Puno plodova sam dobio i kao animator preko svoje grupe i kao sudionik. Bog nam je kroz naše magis krugove pokazivao da je s nama i odgajao nas kako je mogao, odnosno koliko smo mu dopustili.

Želiš li za kraj poručiti nešto mladima koji se još uvijek dvoume hoće li se prijaviti i ovo ljeto provesti na Modravama?

Na Modravama stvarno ljetuje Bog koji te poznaje i zna kakav si. Ako osjećaš u srcu da bi mogao ići na Modrave, pa onda kasnije ne odeš, to je znak da te zvao. Na tebi je hoćeš li se odazvati ili nećeš. Ne bi zvao da to nije za tebe. Bog nikad nije kontra tebe, nego za tebe. Sve što ti radiš, to voli i Bog. Ne može te on pozvati na nešto gdje ti srce igra, a da to nije za tebe. Budite slobodni i ne idite tamo gdje vam se ne ide. Budite slobodni i upoznajte nekoga tko vas istinski voli. Budite slobodni i radosni, a ostalo Bog čini. On zove nježno i nježno treba ići, ali hrabro.    

Osjećaš li i ti “ono nešto” u srcu kad pomisliš na Modrave? Ako je odgovor potvrdan, brže bolje posjeti link i prijavi se! Možda ćeš i ti posvjedočiti nezaboravno ljeto, baš kako je to učinio Mato.