Nakon uspješne završnice velikog MAGIS-a, marljivi volonteri dobili su svoj, i više nego zasluženi, odmor na Modravama. Išli su Tati da ih odmori. Možda i malo pohvali 🙂 I na kraju ono najvažnije – ljubi kao svoju djecu. Sve su to i dobili. S vremenom.
Zašto s vremenom? Koliko god odmor na Modravama zvučao bajkovito, početak baš i nije bio kao iz bajke. Iscrpljeni emocionalno i fizički od prethodnoga tjedna, prvih dan-dva baš i nismo bili svoji. No Bog je našao način da nas vrati u život. Svakoga ponaosob, na način samo Njemu znan. Nekome je to bilo kroz rad u masliniku, šmirglanje stola, vožnju broda ili igranje u kuhinji. Drugome kroz kajake, odbojku, pjevanje, jednu riječ, smijeh, zagrljaj ili pak samo vrijeme provedeno s Njim u molitvi. A čim je u nas vraćen život – Bog je živio s nama, i u nama.
On je živ!
Tako smo po prvi puta na Modravama izradili 100% čokoladni sladoled uz inovativan mikser te kutijicu za poruke svetome Josipu. Stolovima smo dali novi sjaj i očistili najzarasliji dio Modrava. Prije svakog obroka zapjevali smo neki glazbeni hit, a poslije prali posuđe dajući mravima besplatnu vrtnju ringišpilom u zdjelici. Učili smo voziti brod uz strpljive i iskusnije prijatelje, sada instruktore. Lude djevojke su pobijedile opake momke u odbojci, a kada smo na kajacima ostali bez goriva, naša vučna služba vukla nas je diljem modravske obale zabavljajući okolne jedrilice i brodove.
Prva modravska mornarica i životna škola
I za kraj, veliki finale – po prvi je puta isplovila cjelokupna modravska flota, naša prva mornarica, i uspješno osvojila susjedne otoke. 2 broda i 5 kajaka. 30-ak ljudi. Jedan kapetan. On. I ovaj put Njegova desna ruka – naš pater Špiro. Pomalo veličanstven prizor. Doplovivši do otoka kod kojeg je more čisto poput bisera, osjetili smo koliko je živ i onaj biser u nama. I nakon što su nas zbunjeni ljudi, svojim brodicama tamo već dulje vrijeme nasukani, ozbiljno upitali jesmo li mi neka škola, s ponosom smo odgovorili: „Jesmo. Škola za život.“ Jer tada smo se zaista i osjećali živo.
Na kraju smo uistinu dobili onaj odmor koji nam je toliko trebao. I shvatili još jednom jednostavnost života. Bili smo slobodni. Svoji. A kako je nedavno i naš prijatelj rekao – tek kada smo svoji, tada smo i Njegovi.
Piše: Ema Smrtić
