Dolaziš dole i misliš da si sam,
dolaziš laganim korakom miran kofol,
a kosti ti se tresu i pogledavaš prema nogama,
a one mirne.
Hodaš, a tebi se stoji, tebi se ne hoda.
Gledaš okolo i ta te ljepota tjera,
kao da te zna, a prvi put si tu i
ne staješ odati.
U tebi čudan teret pun radosti,
pun tebe, pun novoga čega se plašiš,
a slutiš ljepotu i more te vodi,
smiruje te da dođeš gdje te noge nose.
Što si bliže to postaješ više svoj,
više onakav kakav čeznem da budem,
kad sam tuđi pa me raskida na sve strane
što nisam svoj.
Dolazim na cilj, a još ne znam gdje sam.
Sve je tako novo, neočekivano, lijepo, skromno.
Puno mladih oko mene i nisam sam, dobro je…
Na Modrave sam došao kao da me netko zvao,
kao da me netko zvao k sebi, k meni, k nama.
I baš takav osjećam mir, dok dolazim
k Tebi, ka sebi, ka svima.
Mato Žilić
