Pismo Franji Borgiji, vojvodi Gandije
Pismo 466.
Vojvoda Gandije je u ovo vrijeme bio priznati član Družbe Isusove. U jednom od svojih pisama osnivaču
Družbe postavio je pitanje o vlastitim vježbama molitve i pokore. U potonjem pismu sv. Ignacije mu daje
naputke koji su puni mudrosti kako bi mu pomogli da u ovim vježbama stigne do odgovarajućeg
značenja.
Rim, 20. rujan 1548.
Neka nam savršena milost i vječna ljubav Krista našega Gospodina bude uvijek na korist i pomoć. Kada
čujem kako ste skladno ujednačili svoje duhovne i vremenske interese i usmjerili ih prema svom duhovnom napretku, pronalazim novi razlog, uvjeravam Vas, za radost u našem Gospodinu. I dok dajemo hvalu Njegovom Vječnom Veličanstvu vlastitu radost mogu pripisati samo Njegovoj Božanskoj dobroti, koja je izvor svih naših blagoslova. A opet shvaćam u našem Gospodinu da možemo biti potrebni određenih vježbi, duhovnih kao i tjelesnih i da ćemo u neko drugo vrijeme trebati neke druge. Jer one koje su se tijekom jednog perioda pokazale korisnima, kasnije to mogu prestati biti. Prvo, mislim da bi vrijeme posvećeno vježbama, unutarnjim i vanjskim, trebalo biti upola skraćeno. Najčešće povećamo ove vježbe, unutarnje i vanjske, kada naše misli proizlaze iz nas samih ili kada su
predložene od neprijatelja i vode nas da usredotočimo našu pažnju na stvari koje su ometajuće, zbunjujuće ili zabranjene, ako želimo spriječiti volju da im udovolji ili da bilo kakav pristanak. Naprotiv, kada naše misli izgube snagu, njihovo mjesto zauzet će svete misli i nadahnuća i njima trebamo dati najveću dobrodošlicu otvarajući im sva vrata duše. Kao rezultat toga neće više biti potrebe za toliko oružja kako bi savladali neprijatelja. Neka vam duša uvijek bude u miru i tišini, uvijek spremna za sve što Gospodin želi učiniti u vama.
Poticaji za promišljanje:
Prepoznaješ li izvanjske ili unutarnje smetnje u svojoj molitvi?
Moliš li Gospodina da za strpljivost sa sobom i pomoć u molitvi?
