Pismo ocu Diegu Lainezu

I, 519-26, Pismo 174.

Ovo je pismo Ocu Lainezu pisao Polanco, primarno kako bi obranio klasične studije. Lainez je vjerovao da  pretjerana posvećenost klasici može odvratiti od dubljih učenja kao što su filozofija i teologija. Polanco vrlo jasno, organizirano i temeljito objašnjava Ignacijeve stavove.

 Rim, 21. svibnja 1547.

(…)

Sljedeći motiv održavanja humanističkih znanosti kao temelja je čitav popis razloga od kojih je nekoliko sljedećih:

  • (a): Kao što se u treningu tijela vježbe postupno započinju, počevši od onih lakših, a idući do onih težih, tako se napreduje s onim predmetima koji zahtijevaju ozbiljan mentalni napor, poput filozofije i skolastičke teologije. Potreban je rad da se stekne razumijevanje. Takav rad počinje predmetima koji nisu ni teški ni nezanimljivi. Takvi se predmeti nalaze u humanističkim znanostima, koje su bolje prilagođene umovima koji još nisu izvježbani niti dovoljno snažni. Takva će znanja otvoriti um postupno i pripremiti ga da s većom lakoćom razumije zahtjevnije predmete.
  • (b): Čini se da je vrijeme provedeno u stjecanju ovog humanističkog znanja dobro iskorišteno. Jer kako čovjek napreduje i s godinama počinje ispunjavati um puno značajnijim dojmovima, puno teže se vraća učenju jezika. Čini se da na to ukazuju iskustvo i razum, jer pamćenje više nije kao u ranim godinama, za takve jednostavnije podatke. Ljudi nisu u stanju proučavati konjugacije i druge elementarne vježbe na način na koji to mogu učiniti kada još nisu razumijevali veće stvari, jer razumijevanje naviknuto na operacije veće i plemenitije razine, ne podnosi one osnovne i odbija se spustiti na njih. Zamislite nekoga tko je navikao upravljati poslovima kraljevstva, da najednom upravlja poslovima u selu!
  •  (c): Jezici su nesumnjivo korisni u razumijevanju Svetoga pisma, pa će stoga vrijeme provedeno u njihovom svladavanju biti korisno iskorišteno.
  •  (d): Jezici, posebno latinski, su vrlo potrebni ako netko želi dijeliti s drugima ono što mu je Bog dao, a pogotovo ako želi osvjetljavati znanje o svim prirodnim, stečenim i ulivenim Božjim darovima. U vremenu u kojem živimo, poznavanje jezika se cijeni i svi žele znati jezike. Čini se da onaj koji ih ne poznaje, ubuduće neće imati previše autoriteta.
  • (e): Čini se da je ovo učenje posebno potrebno u našoj Družbi, kako za ophođenje s ljudima koji govore različite jezike, bilo u razgovoru ili pismom, te kako bi se zadovoljilo i propovijedanje i razgovor s uobičajenim ljudima koji su sposobniji cijeniti humano učenje. Tim će im sredstvom pomoći.
  • (f): Štoviše proučavaju predmete koji će biti korisni u budućnosti, kao što su povijest, zemljopis, figure govora i pravila retorike, ne sumnjam da i to može ne malo služiti na dobro onima koji vole Boga.
  • (g): Čak će i na ovim studijama biti prilika za vježbanje talenta i intelektualnih sposobnosti, ne samo kroz retoričke dispute, ukoliko student u njima sudjeluje,  nego i vlastitoga stvaralaštva, bilo u stihu ili prozi, govorima ili pisanjem.
  • (h): Mislim da je vrlo važno jednom zauvijek savladati jezik ako ga želimo koristiti kada trebamo. To majstorstvo ne može dobiti nitko tko mu ne posveti dovoljno vremena i truda. Dogodi se da mnogi nose Sizifov kamen skoro do vrha brda, a zatim ga puste da se kotrlja i moraju uspon početi ispočetka. Ja sam s tim imao osobno iskustvo, započeo sam s učenjem grčkog tri puta i tek kad sam odlučio podnijeti težinu i probleme gramatike, pomalo sam počeo razumijevati autore. No, budući da nisam nastavio studij dovoljno dugo da bih mogao reći da sam svladao jezik i vježbao se u njegovom korištenju, od njega sam imao malo koristi. S hebrejskim je još gore, znao sam ga tek toliko da imam što zaboraviti. Sada mi se čini da ne znam ništa. I sve to zato što se jednom  zauvijek nisam potrudio savladati jezik. Da jesam, ne bi me znanje tako brzo napustilo.

Uz ove razloge postoji odgovor dat oponentima, a  koji sam spomenuo na početku. Možemo reći da ostanak na studiju latinskog i grčkog jezika toliko dugo da ih se savlada, ne znači da nema želje za studiranjem ozbiljnih predmeta. Jer, čak i ako neka vrsta sklonosti ostane u umu i volji, ne ostaje navika koja se lako pokreće i nagovara snagom instinkta. A to će osobito vrijediti za onoga tko si ne dopušta ostarjeti u ovim studijama, budući da ih ostavlja kad dođe do željenog cilja. Sada, iako može postojati određena vjerojatnost da takvo raspoloženje kod mnogih donosi lijenost kad dođu na više studije, dobra volja može nadvladati takvu sklonost, baš kao što je mnogi prevladavaju zbog svjetovne ambicije i motiviraju se proučavati predmete za koje imaju malo ili nimalo smisla i sklonosti. I zato, ako u Družbi postoje neki koji imaju takvu sklonost u blagom omjeru, to bi se moglo prevladati sličnim ozbiljnim naporima i željom za ljubavlju Božjom. Za to bi imali tri pomoći koje ljudi na svijetu nemaju. Prva je svrha zbog koje se provode ove humanističke studije, a to je veće služenje Bogu i pomoć bližnjega. Druga je poslušnost, koja im neće dopustiti da se bore protiv učenja gramatike čak i ako to žele. Treća je Božja milost, koja se zbog autoriteta dvaju prethodnih razloga s pravom može očekivati da bude obilnija. Ti se razlozi mogu primijeniti i na neka druga pitanja. 

(…) 

Za sada je to sve, osim što se ponizno preporučujem u vaše poštovane molitve i molitve svih mojih časnih otaca u Kristu i svih onih u zajednici. Neka Krist Isus svima doda svoju milost, kako bi se u svima povećala čast i služenje Njegovom Božanskom Veličanstvu.

Poticaji za promišljanje:

  • Pitaš li se o svrsi onoga u što ulažeš svoje vrijeme i napore da naučiš i savladaš (bilo na studiju ili u poslu)? 
  • Jesi li vođen željom da zadovoljiš kriterije ili postigneš osjećaj moći u svijetu ili težiš za dubokim razumijevanjem? 
  • Imaš li u cijelom tom nastojanju učenja i savladavanja novih vještina na umu veće služenje Bogu i pomoć bližnjima? Možeš li Ga tražiti za pomoć da tako želiš, činiš, učiš i živiš?