Pismo ocu Diegu Lainezu

I, 519-26, Pismo 174.

Ovo je pismo Ocu Lainezu pisao Polanco, primarno kako bi obranio klasične studije. Lainez je vjerovao da  pretjerana posvećenost klasici može odvratiti od dubljih učenja kao što su filozofija i teologija. Polanco vrlo jasno, organizirano i temeljito objašnjava Ignacijeve stavove.

 Rim, 21. svibnja 1547.

(…)

Smatrate, poštovani, da pretjerana predanost klasičnim studijima obično čini um toliko izbirljivim i profinjenim da niti može, niti mu je stalo da se preda temeljitim studijama, pogotovo ako ih njihova istraživanja dovedu do autora koji nisu privlačnoga stila. Slažem se u pogledu pretjeranosti u ovim studijama, kako zbog autoriteta s kojim pišete, tako i zbog primjera koje imamo kod onih koji su se, započevši više kurseve, istrošili prije nego što su naporno radili. Neka vrsta izbirljivosti je naviknuti se proučavati samo one stvari koje su lagane i zabavne, i izbjegavati one koje djeluju zastrašujuće ili dosadno, predmeti suprotnih kvaliteta, teški i nezanimljivi, kakve nalazimo u filozofiji i skolastičkoj teologiji. No bez obzira na poteškoće koje vidim u predugom zadržavanju u ovim studijima, ne bih rekao da je predugo, govoreći općenito, onoliko koliko je potrebno da se savladaju humanističke nauke, posebno jezici, u slučaju studenata odgovarajuće dobi i talenta. Moji razlozi su sljedeći.

1.   Postoje autoriteti koji savjetuju proučavanje jezika jer je to znanje potrebno za proučavanje Svetog pisma. Kažem autoritet, drevni kao i moderni; i moram priznati da je ono što me po tom pitanju osnažuje je znati da i Magister Ignacije osjeća isto i želi da članovi Družbe briljiraju u latinskom jeziku. Po razboritosti i iskustvima po kojima se Ignacije ističe, vjerujem da ga Bog posebno nadahnjuje takvim idejama i uvjerenjima, jer Njegova providnost ima običaj udijeliti poseban tijek milosti onima koji imaju odgovornost upravljanja, za opće dobro onih koje vode.

2.   Imamo primjere poput Jeronima, Augustina i drugih grčkih i latinskih otaca, čiji umovi nisu ni na koji način otupjeli kada su proučavali klasiku i nije ih spriječilo da prodru u srž stvari; a da ne spominjemo Platona, Aristotela i druge filozofe.

3.   To je uobičajena praksa. U predmetima koji nisu jako duboki i kod kojih senzibilnost ne može zavesti ili ponuditi nasilje, neće biti uobičajene pogreške. Čini se da je od davnina uobičajena praksa započeti s klasičnom književnošću, izuzev onih godina kada je vladalo barbarstvo, ne samo u književnosti već i u društvu. Osim tada, shvaćamo da je metoda započinjanja s dobrim temeljima u književnosti, prije odlaska na druge studije, prevladavala u Grčkoj i Italiji, a mislim da je bilo jednako i na drugim mjestima.

4.   Iskustvo nas uči da mnogi veliki i učeni ljudi, zbog nedostatka obuke, moraju svoje učenje zadržati za sebe i onemogućena im je svrha zbog koje su i trebali učiti, a koja je trebala biti na korist bližnjemu. Ako i postoje oni koji dijele blagodati svog učenja, to ne čine s istim autoritetom i uspjehom, kako bi činili kada bi mogli izjasniti i izložiti svoje razumijevanje onoga što razumiju i rasvijetliti svoje ideje kada ih iznose, kako bi drugima bile jednako jasne i razumljive kao što su i njima jasne u njihovim umovima. Mislim da se to može vidjeti čak i kod skolastičkih doktora (u smislu profesora ne liječnika). Jer ako bi se dio njihovih pronicljivih i naučenih znanja mogao zamijeniti za vještinu poučavanja, mogli bi s onim što je preostalo postići veće dobro nego što to sada čine sa svim svojim znanjem.

(…)

Poticaji za promišljanje:

  • Što ti od tvojih napora (u učenju i radu) ide prirodno i lagano? Što ti je teško, zastrašujuće ili dosadno?
  • Opazi u koje aktivnosti ideš češće: lagane ili teške? Koje od njih su ti više na izgradnju?
  • Pokušaj o onim aktivnostima koje su ti teške a izgrađujuće razgovarati s Bogom i pozvati Ga u njih, da te hrabri i dade ti potrebne milosti da možeš s radošću i one teške i dosadne zadatke izvršiti.