Pismo Franji Borgiji, vojvodi od Gandije

XII, 632-54, Appendix VI, Pismo 3

U narednim danima prikazujemo pismo kojim sveti Ignacije odgovara na pisma oca Onfroya, koji je vjerovao proroštvu po kojem bi Družba Isusova trebala biti kontemplativni red iz kojega će izići budući papa te na taj način pomoći obnoviti Katoličku Crkvu.

Srpanj, 1549

Prije iznošenja pojedinosti, smatrali smo da bi bilo mudro u našem Gospodinu iznijeti neke izjave koje će moći pomoći u odnošenju s ovom stvari kako bi doprinijele većoj slavi Njegovog Božanskog Veličanstva.

1. Jasno je da nismo dužni odbiti svako proroštvo izneseno nakon vremena Krista, kako je vidljivo od sv. Ivana, Agaba, i kćeri Filipovih i sv. nas Pavao opominje: „Proroštva ne prezirite!“ Ne moramo niti vjerovati svima koji tvrde da su proroci niti prihvatiti njihova proročanstva, s obzirom da ima toliko načina da budemo prevareni u ovom pogledu, prema upozorenju apostola Ivana: „Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.“

Jasno je, također, da u mogućim budućim događajima ne bismo trebali reći isključivo da je nešto nemoguće kada je moguće. Vjerovati, međutim, da će se sve što je moguće zaista dogoditi bi bilo ludo, kako mudrac kaže: „Tko se brzo povjerava, lakomislen je.“ Čak bi i teže bilo opravdati uvjerenje onih koji su bili imali iskustva takvih prevara kakve i mi danas imamo prekomjerno.

Stoga će biti isplativo, a također i nužno, pažljivo ispitati takve duhove. Zbog ovoga Bog naš Gospodin, prema riječima Apostola, kao značajnu stvar daje Svojim slugama posebnu milost, gratis data, za razlikovanje duhova. I ova milost djeluje potpomognuta ljudskom aktivnošću, osobito razboritošću i učenjem.

S ovim na umu, možemo pobožno prihvatiti neke od trenutnih proročanstva ako ispunjavaju ove uvjete: ne bi trebali sadržavati ništa protivno razumu ili ispravnoj doktrini; trebali bi biti uzrok izgradnje, a ne suprotno; trebali bi nuditi neke vjerojatnosti istinitosti temeljene na karakteru onoga koji ih predlaže i po prirodi njihovog sadržaja. Istina je da se razborite i duhovne osobe obično suzdrže od presude u takvim slučajevima, čak i kada ih ne osuđuju, i radije čekaju događaj prije nego prosude da su istiniti, jer čak i sami proroci ne vide sve u svakom aspektu u svjetlu proroštva onoliko jasno i pozitivno kako se čini da vide. Iz ovog razloga Jona je apsolutno rekao: „Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena“, jer nije vidio, ili barem nije izrazio uvjet koji je postajao u izjavi vječne odredbe Boga našeg Gospodina; naime, „osim ako vršite pokoru.“

Također se događa da se pogrešno može prosuditi pravi prorok jer ne vidi stvar o kojoj govori u svjetlu proroštva, nego samo u svjetlu svog prirodnog intelekta i razuma, i shodno tome može tvrditi da je istinito ono što nije istinito. Natan je tako pogriješio kada je rekao Davidu u Božje ime da će on izgraditi Hram. Kasnije, međutim, pomoću istinitog i nadnaravnog svjetla, vidio je suprotno i tako ga je uputio; naime, da ga zbog toga što je prolio toliko krvi ne bi trebao graditi. Osim toga, ista Pisma nas upozoravaju da moramo biti oprezniji kada vjerujemo onima koji nisu svjesni svoje proročke službe, vidjevši kako lako mogu zamijeniti neistinu za istinu.

U takvim otkrićima ili proroštvima, čak i kada ona ne sadrže ništa protivno vjeri ili moralu već su u nesuglasici s razumom, nije samo zakonito odbiti vjerovati, nego bi moglo biti i dobro odbiti ih, osim ako su potvrđena čudesima ili drugim višim znakovima potvrde.

Ako stoga ova otkrića sadrže nešto kontradiktorno dobrom razumu ili ispravnoj doktrini i moralu, to bi bio uzrok razdoru i razgradnji ako im se povjeruje, bilo bi sigurno da bi vjera u takva proročanstva proizašla jedino iz neznanja i lakoumlja. Ispravno je stoga i zaslužno odbiti i diskreditirati ih u korist istine i kreposti, čin koji bi posljedično bio ugodan Autoru istine.

Poticaji za promišljanje:

Čime se vodiš kada prosuđuješ i donosiš odluke?

Kako zvuči glas Istine? Kako razgovaraš s Istinom?

Koje kreposti moraš izgrađivati kako bih jasnije čuo glas savjesti?