Prošlog vikenda nekolicina 3D-ovaca i SKAC-ovih volontera zajedno s našim paterom Mislavom uputila se u Oborovo. Činimo to jednom mjesečno još od rujna prošle godine. Nalazi se tamo jedna kuća, koja je dom mnogim, često zaboravljenim, dušama. Nosi ime svećenika i redovnika sv. Vinka Paulskog koji je nošen Kristovom ljubavi život posvetio služenju bolesnim i napuštenim ljudima. Kako bi otkrili koju radost i život je sv. Vinko pronašao u takvom služenju, naša ekipa provela je dan sa štitenicima ove kuće – odraslim osobama s višestrukim tjelesnim i intelektualnim teškoćama.
Radosna dobrodošlica i vrijednost malih stvari
Po polasku na eksperiment nije bilo ravnodušja i na površinu su izbili razni strahovima i nesigurnosti. Svoje iskustvo radosne dobrodošlice s nama je podijelila jedna sudionica:
Duže sam vrijeme imala želju otići u Oborovo, a nakon samog posjeta imam želju ponoviti ga. U Oborovu smo dočekani predivno, odmah sam osjetila dobrodošlicu i radost. U isto vrijeme osjećala sam i uzbuđenje, ali i oprez kako ne bih učinila nešto krivo. U toj ukočenosti pomogli su mi Maja i Saša te drugi volonteri i štićenici koji su nam prilazili s otvorenošću i povjerenjem. Pamtim njihovo srdačno rukovanje, zagrljaje kod upoznavanja, njihovu jednostavnost i zajedništvo, međusobno pomaganje, tješenje.
S druge strane, bilo mi je teško suspregnuti suze kod posjeta osobama koje su nepokretne. Ipak, ono što mi davalo snagu jest pjesma i njihova radost pri ulasku u sobu. Koliko mala stvar kao što je držanje za ruku ili pomilovanje po glavi može pobuditi ugodu i veselje kod njih. Bog mi je bio u tetama koje rade tamo, u njihovoj požrtvovnost, strpljenju i radosti. U svakom štićeniku, volonterima, međusobnom pomaganju, radosti, pjesmi, zajedničkoj misi, zagrljajima, poljupcima i zahvalnosti na tom predivnom iskustvu.
Promjena srca i briga za drugoga
Svaki novi susret donio je promjenu njihova srca. Strahovi su se razbijali, nesigurnosti brisale, a rasla je zahvalnost i divljenje prema svakoj osobi u čijoj su se blizini našli. “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.” Baš na taj način prilazio je živi i jednostavan Bog sudionicima ovoga eksperimenta. Evo kako je to opisala još jedna volonterka:
Dirnula me radost koja se krije u jednostavnosti življenja. Nemaju ništa veliko. Samo kuća u kojoj žive oni odvojeni od svojih obitelji. Kuću u kojoj su jedni drugima postali obitelj. Zna se kad su obroci, nema potrebe za pohlepom. Užina se dijeli. Brine se da dobiju braća, a onda tek ja.”
Došla sam tamo kao pametnija, snažnija, kao netko tko će pomoći. I uhvatim se kako sjedim s Ružicom i Danicom i kako one brinu o meni. Pričaju mi, izgledaju zadovoljno. Ne čini mi se da im išta nedostaje. Brinu jedni o drugima. Stranca dočekuju kao najdražeg prijatelja.
Odem na kat. Gore leži nepokretna djevojka, starija od mene 12 godina. Koliko već ja hodam, ona toliko i još 12 godina ne hoda. I skromna je. Pokazala mi je to kada sam sjedila pokraj nje i milovala je po ruci. Njoj je to bilo dovoljno da se nasmiješi i umiri. A koliko meni treba da bih bila “sretna”?
A na misi? Nema tu mjesta velikim riječima, kićastim pobožnostima. Pred Isusa dolaze takvi kakvi jesu jer se nisu naučili pretvarati da su nešto što nisu. Kako se opominju u dnevnom boravku, tako i u kapelici. Kako si pomažu u kuhinji, tako i u kapelici. Čini se da oni žive svjesni da je Bog isti gdje god da se nalaze.
Lakše mi je uzeti mobitel negoli olovku da nešto nacrtam. Nakija ulaže stostruko više truda da povuče liniju po papiru. I trudi se. Muči se. Da nešto nacrta. A moju zdravu ruku koči moja lijenost i ja ne marim za to da se malo pomučim da je se otresem.
U Oborovu mi je došao Bog koji je jednostavan, radostan, koji grli i otkopava zakopane talente. Koji ne traži velike riječi, nego da tražim brata u čovjeku pokraj sebe i da mu pomognem bez puno razmišljanja.
A gdje ti pronalaziš Boga? Možda se krije upravo među ovim malenima. Zove li te k njima?
