Istinsko traženje i vapaj za Gospodinom, čežnja i trud da upravo Njega stavimo na prvo mjesto, početak je izlijevanja obilnog blagoslova, milosti i darova na naše živote. Tražeći Njega, On nam polako otkriva samoga Sebe, kako u vlastitoj nutrini, tako i na vrlo opipljiv i vidljiv način – darujući nam iskrene i prave prijatelje u Kristu, prijatelje koji nam, poput Šimuna Cirenca pomažu nositi križ, a poput Veronike brišu suze i pomažu nam na putu spasenja. Kako je Gospodin našu Mašu za vrijeme 3D formacije iznenadio, pročitajte u nastavku…
Odmah ću započeti jednim klišeom i reći da je “3D promijenio moj život”, a odmah bi se tu i ispravila i rekla da je promijenio moj pogled na Život.
Maša, polaznica 3D formacije
Vjerujem kako ću tu godinu, prvu godinu na 3D formaciji jako dugo pamtiti. A zašto?
Sa velikim odmakom sada, boljim pogledom na sve što sam doživjela i sa 100 postotnom sigurnošću mogu reći da je to bio Božji poziv da prihvatim sebe, svoju vjeru i Njegovu volju.
Tada bih rekla da je više bio Strah Božji u pitanju, jer baš prije same prijave na 3D počela sam osjećati neobjašnjiv nemir, nezadovoljstvo, niz preispitivanja, strahova, nakon čega je uslijedila tjeskoba koja mi nije dala da dišem slobodno punih pola godine. Bilo me toliko strah sebe, svojih grijeha, a skrupulozna savjest se borila da mi oduzme svaki tračak nade i radosti. Činilo mi se kao da me Bog ostavio, da me ne čuje…
Pitanje je: bi li bilo toga svega da nije bilo 3D-a, ili da nije bilo 3D-a gdje bi ja sad bila?
Moja duša je vapila za Bogom, za prijateljima u Kristu, za slobodom…
Polako, kako su predavanja i nagovori odmicali, meni se činilo kao da upravo na tim predavanjima o čovjeku, grijehu, krepostima ja dobivam odgovore na sve svoje tada trenutne brige, pitanja, nerazumijevanja. Polako je Sunce svojim zrakama obasjalo svaku tamu. Upravo ignacijevska duhovnost mi je pomogla da shvatim da Bog nije negdje daleko, nego je On tu – živ i prisutan u svima i u svemu. Doživjela sam da je naša vjera dar i način disanja, hodanja, plivanja, ronjenja, plesanja s Bogom. Moj pogled na sve oko mene se promijenio. Napokon sam počela doživljavati ovaj Svijet i sve nam dano u njemu. Počela sam razumijevati svoje suze, bol u prsima ili leptiriće u trbuhu. Što volim, što ne volim. Što me dovodi u tugu, a što me vodi k radosti.
A tu su i 3D duše. Bez brige, nisu to fiktivni likovi ili duhovi… to su moje najbolje prijateljice – Božica, Mirna, Paula i Zvonimira. One su onaj stvarni i opipljiv dar koji mi je Bog dao. Prijateljstvo utemeljeno u Bogu, gdje smo na početku jedne drugoj bile rame za plakanje, zatim kompanjoni na tom putu “kopanja sebe”, a sada suputnice u avanturi zvanoj život.
Mislite da je to sve?! Ne, ne, ne…pa to je samo dio darova ili bih rekla samo početak svega gdje se ja danas nalazim.
Negdje pri kraju prve godine odlučila sam se priključiti Medijskom timu SKAC-a, kako bih iskoristila svoje talente, i jednim dijelom vratila sve ono što sam dobila.
Ubrzo nakon toga postala sam i dio tima 72 sata bez kompromisa, i tako je moja volonterska služba počela.
Mislila sam da prvu godinu ne može ništa nadmašiti, izmješali su grupe, došao mi je novi animator i realno prve godine sam bila previše blagoslovljena.
Ali… naravno da nije bilo tako.
Druga godina donijela je sa sobom svoje ljepote, radosti, nove prijatelje i Isusa na klupici. Prošla sam i ignacijevske duhovne vježbe u svakodnevici koje su proširile moju duhovnost i dovele me u živi susret s Bogom.
A gdje sam sad? Još sam tu, u SKAC-u.
Između obaveza, planiranja i druženja, čekam da krene moja zadnja godina na 3D formaciji. Uistinu zahvalna na taj Božji poziv zvan 3D formacija na koji sam odgovorila DA.
