31.5.03. Sjedeći večeras u slastičarnici s bojnikom p. Vinkom Maslaćem tu kraj Bobana u Gajevoj, naiđe poznanica… I priča tamo, priča ovamo – i ona meni disketu. «Jesi čuo za Vesnu Gračner?» «A to je ona šta ima emisiju na Katoličkom radiju.» Vidim ona toga ima još. «Ti to onako dilaš okolo?» «Aha.» Nisam je pitao što je s autorskim pravima, ali čim stignem hoću. Do tad samo čitajte, a ne kopirajte. Od srca, p. Luka

TRAŽIMO ISTINU

Priredila: Vesna Gračner

PUT - SAMOSPOZNAJA

UČITI VOLJETI SEBE

Ako imamo iskrenost i hrabrost da vidimo sebe baš onakvima kakvi smo sada, čak i ona područja koja bismo najradije zaobišli, proživljavanje bola će također proizvesti dublje i punije razumijevanje veza između uzroka i posljedice, pa ćete vidjeti zašto privlačite baš tu bolnu situaciju. Tada ćete shvatiti život, čak i njegove probleme, kao radostan izazov. Trenuci vanjskih problema postat će sve rijeđi i mirno, radosno življenje postat će uobičajeno. Naučit ćete istinski voljeti sebe. To je Put.

Problem u prihvaćanju sebe je što nesvjesni dio nas – ranjeno dijete ili petogodišnjak u nama - smjesta zaključuje da smo u cijelosti loši. To znači da kad god bismo mogli vidjeti negativnost u nama, strah nas spriječava da je vidimo. Rekli smo da je strah negiranje svih drugih osjećaja u nama i da je jedini način da ih vidimo taj da osjetimo strah. Ako i strah potisnemo tada smo konfuzni i ne vidimo istinu, pa krivo reagiramo – povređujemo sebe i druge. Ako budete dovoljno iskreni sa sobom, vidjet ćete da postoji jedan dio u nama koji ne priznaje bol i frustraciju; da postoji mjesto na kojem ste ljuti i zlobni zato što ne postoji autoritet koji voli i koji će za vas eliminirati neželjene događaje. Ovaj stav proističe iz krivog uvjerenja da bi život morao biti samo med i mlijeko, pa se bojite bola. No, strah od bola dovodi do još većeg bola u životu. Paradoks je da što više vidimo negativni dio u nama, to smo više svijesni svog Istinskog ja koje je načinjeno na sliku i priliku Boga. Osim toga, tada imamo izbor da biramo iz ljubavi jer vidimo i negativnost.

MASKA ILI IDEALIZIRANA SLIKA – EFEKTI

Mnogi su odrasli vjerujući da nisu dovoljno dobri da bi bili voljeni samo radi onoga što jesu. Stoga očajnićki pokušavaju živjeti prema samostvorenoj slici ili vlastitim očekivanjima kakvi bi trebali biti da dobiju ljubav. Upravo stalna borba da budu ono što nikada ne mogu postati uzrokuje mnoge od njihovih poteškoća. Zato je važno otkriti svoju idealiziranu sliku ili masku da bi razumijeli kako kreirate nesreću i frustracije u životu. Otkrit ćete da je ta lažna ličnost postigla upravo suprotno od onoga zbog čega je stvorena u djetinjstvu To otkriće može biti bolno, ali će vam pomoći da ponovno preispitate način na koji sebe predstavljate svijetu i pomoći će vam da postanete svoje Isinsko ja u najvećoj mogućoj mjeri.

Govorili smo o tri strukture ličnosti; maski, Nižem ja i Istinskom ja. Najdublji sloj ličnosti je Istinsko ja. To Ja je kreativno, slobodno, puno ljubavi, puno davanja, no koje zna i sposobno je za neprekidnu radost i blaženstvo. To smo još nazvali Istinskim djetetom u nama. Sloj koji okružuje Istinsko ja je Niže ja ili negativni dio ličnosti. To je naš nerazvijeni dio iz djetinjstva koji još uvijek sadrži negativne emocije, misli i namjere kao što su to strah, mržnja i okrutnost. Vanjski sloj koji sakriva tu negativnost je maska. Ove slojeve bismo mogli nazvati i razinama svijesti koji se međusobno preklapaju, poništavaju i stvaraju zbunjenost. Sve te značajke ličnosti mogu biti manje ili više svjesne. Što smo ih manje svjesni, to ćemo imati više sukoba u životu, i manje uspješno ćemo se nositi s teškoćama u životu.

Maska je stvorena kao zaštita od bola i nesreće kao pseudozaštita. Međutim, bol je dio ljudskog iskustva i ne može se izbjeći. Nesreća i nedostatak vjere u sebe su međusobno povezani. Kad se pretvaramo da smo ono što nismo i nikada nećemo moći biti, mi se nadamo da ćemo tako doći do sreće, sigurnosti i samopouzdanja. A u stvarnosti, zdravo i istinsko samopouzdanje je mir u mislima. To je sigurnost i zdrava neovisnost koja nam omogućava da budemo sretni razvijajući naše urođene talente, da živimo konstruktivnim životom i stvaramo zdrave odnose.

Djecu se uvjerava da moraju biti dobra i savršena. Kada to nisu, često ih se kažnjava na ovaj ili na onaj način. Možda je najgora kazna kad roditelji uvjetuju svoju ljubav, ili su ljuti, a dijete ima utisak da nije više voljeno. Tako dijete tzv. loše povezuje s kaznom, a tzv. dobro s nagradom i srećom. Dakle, biti dobar i savršen postaje nešto što se mora biti, postaje pitanje života i smrti. Međutim, dijete zna da nije toliko dobro i savršeno, pa počinje sakrivati svoje greške i tako počinje izgradnja lažne ličnosti – maske. Odrastanjem svijest o lažnoj fasadi počinje nestajati, ali osjećaj krivnje zbog pretvaranja ostaje i utječe da se još više naprežemo da postanemo Lažno ja.

Maska može uzeti mnoge oblike i često nameće visoke moralne standarde tako da se možemo upitati: »Ali, zar nije u redu uvijek biti pristojan, pun ljubavi, pun razumijevanja, nikada ne biti ljut, ne raditi pogreške, nego postignuti savršenstvo.« Mogli bismo reći da jest, ali to »uvijek« nije moguće čovjeku. A osim toga, ovakvo očekivanje onemogućava da budemo iskreni sami sa sobom da bismo mogli prihvatiti sebe u svom nesavršenstvu kakvi smo sada. Uz to, rađa izgovore i sram koji se javlja kad nismo savršeni, strah od razotkrivanja, tajnovitost, napor, krivnju i tjeskobu. Radom na sebi počet ćemo malo pomalo otkrivati značajke Lažnog i Istinskog ja.

Budući da se ispod maske u Nižem ja nalaze upravo suprotne namjere kao što su to: agresija, neprijateljstvo, taština, egoizam, samovolja i dr. to stvara dodatnu tjeskobu. Zbog tih uzajamno isključivih namjera stvara se iznutra tiranija najgore vrste. Ne shvaćamo da je nemoguće biti toliko savršen koliko zahtijeva maska, pa se neprestano kažnjavamo i osjećamo najgoru propast pri najmanjem odstupanju od visokih kriterija maske. U nemogućnosti da preuzmemo odgovornost za pogrešku maltretiramo sami sebe, ili je pripisujemo drugima ili okolnostima. Što se snažnije indentificiramo s maskom to su krize snažnije. Rekli smo da kriza počinje s pitanjem: »Tko sam ja u stvarnosti?« To pitanje pokazuje na zbunjenost koja proizlazi iz borbe između Lažnog i Istinskog ja.

Osjećaj neuspjeha, frustracije i prisile, isto kao i lažne krivnje i srama, pokazuje da je maska na djelu. Također, lažne potrebe maske su: potreba za slavom i uspjehom te taštinom. Čak kad se te potrebe i ostvare nikad ne dovode do ispunjenja. Što više snage, osobnosti, misaonih procesa, pojmova, ideja i ideala ulažemo u masku, to više snage oduzimamo svom Istinskom ja koje je voljno rasti.

Istinsko poboljšanje počinje s prihvaćanjem sebe upravo onakvima kakvi smo sada. Jer maska je stvorena da bismo kontrolirali život i tako se obranili od bola bilo da kupujemo druge, bolo da ih kontroliramo. Kad se učini prvi korak prema odbacivanju maske, osjeća se takav osjećaj oslobođenja kao nikada do sada. Tada glavni motiv za savršenstvom postaje transformacija negativnosti u nama, pa nas otkriće negativnog u nama više neće bacati u depresiju, tjeskobu i krivnju, nego će nas naprotiv osnažiti, jer tada neće više imati moć da djeluje iz nesvjesnog. Sve je to put prema konačnom pronalaženju sebe i ponovnom rođenju.

TRI TIPA MASKI

Maska se počinje stvarati u djetinjstvu kao rekcija na vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi. Odrastanjem zaboravljamo našu Istinsku ličnost i poistovjećujemo se s maskom. Maska vanjski sloj ličnosti za koji mislimo da moramo ili želimo biti, a stvorena je na osnovu naših krivih uvjerenja iz djetinjstva. Stvorena je da bismo iza nje sakrili povrijeđeno ili ranjeno dijete koje je još uvijek u nama. Stavljajući masku između naše ranljivosti i drugih ljudi, mi sprječavamo bliskost s drugima i negiramo sebe. Kreirana da bismo izbjegli odbacivanje i bol, a dobili ljubav, u odraslom dobu ponovno kreira traumu iz djetinjstva – situacije i odnose. No, tada odgovornost za to prebacujemo na druge

Maska ljubavi je pokušaj da se dobije ljubav tako da sebe prikazujemo kao osobe uvijek pune ljubavi. Osoba postaje poslušna, ovisna, pomirljiva i sebe negira u nadi da će tako osigurati, kontrolirati i kupiti ljubav i priznanje. Krivo vjerovanje ispod te maske je da osoba mora dobiti ljubav pod svaku cijenu, i zbog toga se ona prikazuje slabijom, više bespomoćnom, ili uslužnijom, nego što je u stvarnosti. Osjećaj sigurnosti i vlastiti sistem vrijednosti temelji se na dobivanju ljubavi i odobravanju drugih. Takvo ponašanje je u djetinjstvu razumljivo, jer je to dječja reakcija na nesavršenu ljubav roditelja, ali u odraslom dobu ono postaje kontraproduktivno, tj. ono sprječava da se ljubav i odobravanje dobije.

Dakle, maska ljubavi se stvara da bismo dobili ljubav, odobravanje, pomoć i simpatiju. Uslužnost se može koristiti kao oružje da bi se u drugima izazvao osjećaj krivnje i tako ih se prisililo da nas zaštite i vode brigu o nama. Ili se maska može koristiti da bi se osjećali boljima od drugih i omalovažavali ih, no to se sakriva i od sebe i drugih.

Osoba s maskom ljubavi može vidjeti svijet kao pun zaštitnika – mama i tata. Ili može biti razočarani idealist misleći o sebi kao jednoj od nekolicine dobrih ljudi preostalih u takvom svijetu. Jer maska ljubavi uvijek sebe prikazuje kao dobrom i dragom osobom, moralnom i superiornom drugima.

Utjecaj na ličnost, zbog takvih međusobno suprostavljenih motiva koji su nesvjesni, je duboka razočaranost i ogorčenost. Drugi se krive zbog vlastite nesreće, a skrivanje ogorčenosti na druge stvara dvostruko skrivanje. Jer, da bi osoba održala masku, ona mora potisnuti kivnost i ogorčenje zajedno sa ostalim značajkama ličnosti koje nisu savršene. Tako maska ljubavi stvara dvostruku krivnju. Osoba se osjeća krivom zbog realnih grešaka, a tome se dodaje krivnja što se predstavlja boljom nego što jest. Takva untarnja klima onemogućava osobu da daje istinsku ljubav koja je moguća samo u atmosferi otvorenosti, spontanosti i bez osjećaja krivnje. Da bi oživjela svoj kapacitet za istinsku ljubav, osoba mora sebi priznati svoje negativne osjećaje, uključujući kivnost i ogorčenje, i mora učiti da preuzme odgovornost i za svoje potrebe i svoja ograničenja.

Maska snage je pokušaj kontrole života i drugih tako da se ličnost prikazuje potpuno nezavisnom, agresivnom, dominirajućom i kompetentnom. Život se pogrešno svodi samo na borbu u kojoj preživljavaju sposobniji i to je način na koji se pokušavamo osigurati protiv ponovnog ranjavanja i bola kakvog smo osjećali u djetinjstvu. Sigurnost i poštovanje samog sebe se temelji na pobjedi u svim situacijama i na tome da se pravimo da nemamo nikakvih potreba i slabosti u sebi. Idealizira se snaga, a ljubav i bliskost se odbacuju.

Negiranje realnih potreba za toplinom, ugodom, skrbi i komunikacijom ima za posljedicu nesposobnost da se osoba opusti i prihvati život i sebe samu onakvom kakva jest. Nesposobna da prizna pogreške i slabosti, jer je opsjednuta potrebom za takmičenjem i pobjedom. Ima tendenciju da ljude smatra pesimistima i cinicima da bi opravdala vlastiti egoizam i dominaciju. Osoba polaže veliku vrijednost na samokontrolu iako često reagira negativno opravdavajući to tuđim ponašanjem – odgovornost za vlastito ponašanje prebacuje se na druge. Često pati od osjećaja srama i promašenosti koji se skriva, jer je nemoguće uvijek pobijediti i dominirati. Tada se to kompenzira jačanjem maske i još većim okrivljavanjem drugih.

Treba reći da ličnost s maskom snage posjeduje pravu snagu, ali budući da je iza svake maske krivo uvjerenje iz djetinjstva – da nismo poželjni/prihvatljivi/vrijedni ljubavi ovakvi kakvi jesmo – osoba se zbog tog straha pretvara da je jača nego što jest u određenom momentu, pa tako gubi stvarnu snagu. Kad god je maska ugrožena mi reagiramo obrambeno jer osjećamo strah i ljutnju. To je zato jer se nesvjesno još uvijek osjećamo kao dijete koje ovisi o drugima koji su odrasli, kao roditelje koji nas mogu uništiti i čiju zaštitu trebamo da bismo preživjeli. Istina je da nas nitko više ne može povrijediti kao onda kad smo bili djeca i ne može se brinuti za nas kao da smo mali. Maska, taj dio ličnosti koji nas kritizira i uništava kad god se pridržavamo nemoguće visokih kriterija maske, stvara u odraslom dobu puno više bola nego što ga nosimo iz djetinjstva. Kad se prepunimo bolom, bolni osjećaji se počnu doživljavati i to nazivamo krizom.

Kriza je prirodni put ili terapeut koji nam pomaže da se prestanemo pokušavati biti netko tko nismo. Kriza nas prisiljava da uđemo dublje u istinski ranljivi ljudski indentitet i tako smanjimo napetost u ličnosti koja je nastala zbog pretvaranja koje je nesvjesno i li polusvjesno. Masku možemo prepoznati tako da sami sebe upitamo: “Da li se ponašam onako kako se osjećam u ovom trenutku?”, ili ako ustanovimo da sudimo sebi ili drugima, dakle kadgod nismo spontani i iskreni.

Maska odvojenosti

Rekli smo da je maska obrana koju smo stvorili u djetinjstvu kao odgovor na pogrešne zaljučke o sebi i svijetu koje je donosilo dijete na osnovu svog ograničenog poznavanja svijeta. To je pokušaj djeteta da stvori smisao iz situacije nesavršene ljubavi svojih roditelja. Maska je krivo rješenje kojim se nastoji izbjeći bol i odbacivanje. Maska je pokušaj da postanemo neranljivi s namjerom da izbjegnemo ranjavanje. Rekli smo da je ispod maske pogrešno vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi. Maska također negira naše istinske potrebe. Budući da se stvarni osjećaji i potrebe ne prepoznaju, ne mogu biti zadovoljene, a budući da ne pokazujemo naše Istinsko ja, ne možemo dobiti ljubav i poštovanje drugih. Osim toga, maska stvara strah ili osjećaj neadekvatnosti koji je mnogo bolniji nego jednostavan bol kad netko nešto kaže ili čini nešto što nas povređuje, ili kad netko nije ono što mislimo da bi trebao biti ili ne odgovara na naše želje. Tako maska stvorena da bi nas zaštitila od bola i priskrbila sigurnost i ljubav, u odraslom dobu stvara upravo suprotno od njene prvobitne namjere.

Maska mirnoće je pokušaj izbjegavanja poteškoća i bola u životu tako da se prikazujemo uvijek smirenim i nedodirljivim. No, u stvarnosti osoba samo postiže odvajanje od drugih, ravnodušnost, izbjegavanje života, ciničnost i krivi motiv za duhovnost.

Vrlo često se bira ova pseudosolucija jer dijete nije mogli niti “kupiti” ljubav, niti se “izboriti” za ljubav, pa se odvojilo od problema u sebi i izvan sebe. Ispod te lažne mirnoće je uvjerenje da ne može dobiti ljubav. Ali sve se to uspješno potisnulo. Krivo uvjerenje ispod te maske je da ako negiramo probleme tada će se oni nestati. Sigurnost i osjećaj vlastite vrijednosti okušava se postići tako da se izdignemo iznad svih teškoća, da budemo nedodirljivi. Osoba s maskom mirnoće idealizira držanje po strani, izbjegavanje i odvajanje, a borba običnih smrtnika vrijedna je prijezira. Ovakvo ogromno negiranje života dovodi do mrtvila i tajnog očajavanja koje je često prekriveno cinizmom. To onemogućava osobu da radi značajan posao ili da ima ispunjene odnose.

Emocionalno izdavanje sebe je u maski mirnoće gotovo potpuno. Osjećaj Istinskog ja je tako malen da je osoba vrlo malo u životu ili s ostalima. Često osoba biježi u intelekt ili lažni duhovni život. Za razliku od maske snage gdje su osjećaji često uveličavani ili manipulirani da stvore sliku jačine, maska mirnoće ima skrivene osjećaje i treba puno hrabrosti da bi ih pokazala. Transformacija ove maske počinje vrlo laganim procesom pokazivanja Istinskog ja.

Kombinacija maski

Katkada su sve tri maske pomiješane u jednoj osobi što stvara ogromnu napetost i konfuziju, jer su ciljevi maski međusobno suprotni. Dok se maska ljubavi pretvara da je uvijek u ljubavi i negira snagu i neovisnost, maska snage negira potrebu za ljubavi i pretvara se da je uvijek jaka i neovisna. Želeći biti uvijek “iznad svega”, maska mirnoće prezire i jedno i drugo nastojanje. Dok maska ljubavi i maska snage idu u različitim smjerovima, one su podjednako lažne, rigidne, nerealne i nemoguće ih je ostvariti. Niti je kombinacija maski bliže realnosti. Tako maska snage se može upotrebljavati na poslu, a kod kuće maska ljubavi, ili obrnuto.

Čak i kad bi bilo moguće da osoba nikad ne pogriješi, ili da voli svakoga, ili da bude potpuno nezavisna od drugih, potpuno je nemoguće ostvariti zahtjev maske da osoba voli svakoga i da svatko voli nju, i da ih istovremeno pokorava i da je potpuno neranjljiva. Takva maska zahtijeva od osobe da uvijek bude nesebična kao i da uvijek dobije ljubav; kao i da uvijek bude sebična da bi imala moć nad drugima, kao i da bude kompletno indiferentna i odvojena od osjećaja tako da je oni ne uznemiruju. Možete li si zamisliti kakav konflikt stvaraju tako proturječni zahtjevi. Što god učinila loše stvara krivnju, sram, neprikladnost i frustraciju.

Transformacija maske

Rekli smo da maska stvara bol i nesreću, jer se temelji na lažnom uvjerenju da je moguće izbjeći bol, nesavršenstvo i razočaranje u životu. Transformacija maske uključuje proces žalosti što maska nije naše pravo ja, nego bezživotna verzija nas samih koja se treba smanjivati da bismo mogli postati ono što stvarno jesmo. Da bismo otpustili masku trebamo opet osjetiti bol iz djetinjstva zbog koje je ovakva maska i stvorena. No kako možemo ponovno osjetiti bol iz djetinjstva?

Uzmimo sadašnji problem. Vidite da li krivite druge ili život što imate taj problem i da niste svijesni da problema ne bi ni bilo da da vaši unutarnji konflikti nisu proizveli krivo mišljenje ili ponašanje. Jer uvijek privlačimo u skladu s krivim uvjerenjem koje je obično u nesvjesnom, ali ne mora biti. Slijedeći sloj možda će biti ljutnja, tjeskoba, ogorčenost, frustracija. Ako ih proživite naći ćete povredu što niste voljeni. ako osjetite i proživite i taj osjećaj nevoljenosti u sadašnjoj dilemi, to će istovremeno biti proživljavanje bola iz djetinjstva.

Sa sadašnjom boli pokušajte usporediti situaciju sa svojim roditeljima – ono što ste dobili od njih i kako stvarno osjećate prema njima. Postat ćete svjesni da vam nedostaje nešto čega do sad niste bili svjesni – niste to željeli vidjeti. Iznaći ćete da vas je to boljelo dok ste bili dijete, ali ste na svjesnom nivou zaboravili tu bol. Bol vašeg sadašnjeg problema je ona ista iz djetinjstva. Kada spoznate da je ova bol ona ista iz djetinjstva, slijedeći korak bit će mnogo lakši. Vidjet ćete da se neki događaji ponavljaju po uvijek istoj shemi, da privlačite slične ljude koji vas povređuju na isti način kako ste bili povređivani u djetinjstvu. Kako ćete opažati sličnosti i istovremeno osjećati bol sada i onaj iz djetinjstva, polako ćete shvatiti kako ponovno stvarate povrede iz djetinjstva da biste sada pobijedili i dobili ljubav koja vam je nedostajala tada. Da vaš život u velikoj mjeri stvara ranjeno dijete u vama. Tada ćete polako učiti da prihvatite i volite sebe ovakvi kakvi ste sada i da ne morate “zasluživati” ljubav. Tek tad ćemo polako moći otpuštati strah da nećemo biti voljeni i prihvaćeni. Kada pogledamo ispod maske moramo se suočiti s negativnošću u nama – o tome idući put.

Negativni dio ličnosti

U prošlim emisijama govorili smo o maskama, a danas ćemo govoriti o jednom drugom dijelu ličnosti koji se u psihologiji naziva raznim imenima – sjena, id, niže ja ili negativni dio ličnosti. Tri djela ličnosti se popuno međusobno razlikuju kao da imamo tri različite ličnosti u sebi. Negativni dio je kao malo ranjeno dijete u nama koje je ljuto, ne vjeruje u zajedništvo, ljubav; ogorčeno je i kritično, zlobno, zavidno, mrzi itd. Ponaša se i misli kao jednogodišnjak, dvogodišnjak – kao da je tu cijeli niz ljute djece – no to su fragmenti psihe koji su zbog traume zaostali u razvoju i funkcioniraju na nivou kad je trauma nastala. Taj dio psihe nije se razvijao s ostatkom koji je odrastao i koji sada educiramo kako da bude konstruktivan roditelj ranjenom djetetu u sebi da bi ono moglo odrasti. Neobično je važno sagledati taj dio u nama jer je on odgovoran za svu nesreću u našem životu - rekli smo da nesvjesno ponovno stvaramo situacije iz djetinjstva da bismo se iscijelili – ponavljamo traumu dok ne naučimo. Potrebna je velika hrabrost ili velika kriza da bismo se usudili pogledati ispod maske i vidjeli taj tamni dio u nama.

Kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu

Ni jedno dijete nije sposobno za bezuvjetnu ljubav. Ono zahtjeva svu ljubav i ne želi je dijeliti ni sa braćom i sestrama, čak je ljubomorno na ljubav između roditelja. No kada se roditelji ne bi međusobno voljeli, dijete bi trpjelo još više. Tu nastaje prvi konflikt. Dijete ne razumije da su roditelji sposobni voljeti više osoba, i osjeća se odbačeno. K tome još dolazi i to, da kada dijete ne dobije sve što želi, još više se osjeća nevoljeno.

Potreba za ljubavlju, koja ne može biti ispunjena, uzrokuje mržnju i neprijateljstvo prema osobama koje najviše voli. To je drugi konflikt. Budući da se dijete srami svojih negativnih osjećaja, gura ih duboko u nesvjesno. Dijete se osjeća u cijelosti lošim i ima osjećaj krivnje, jer mrzi one koje bi trebalo voljeti. Mnogi ljudi nisu svijesni da te osjećaje nose u sebi.

Zbog ovih osjećaja dijete vjeruje da zaslužuje kaznu, javlja se strah od kazne i vjerovanje da ne zaslužuje sreću. Iz ovih osjećaja - željeti sreću i izbjegavati je - nastaju individualne sheme u nesvjesnom.

Iz toga slijedi zaklučak da je gore biti kažnjen od drugih, zbog poniženja, nego da se sami kaznimo. Tada, da bismo popravili svoju veliku krivnju nečim dobrim, postavljamo si toliko visoke norme koje se u realnosti ne mogu postići. Pokušavamo biti savršeni. Začarani krug nesreće je zatvoren.

Budući da ne možemo biti savšeni, javlja se osjećaj manje vrijednosti. Da bi se on razriješio, treba prepoznati i proživjeti sve osjećaje koji su doprijeli njegovom nastajanju, cijelu lančanu reakciju koju smo opisali.

Svi želimo dobiti ljubav. No, obično želimo onu ljubav iz djetinjstva, što potrebu za ljubavlju čini prisilnom radnjom. Samo ako smo spremni istom snagom voljeti druge, kako želimo da nas vole, samo tada ćemo dobiti ljubav. Nikada ne dobivamo više nego što smo spremni dati. Tako dugo dok nismo spremni riskirati, nismo spremni za zrelu ljubav.

Dakle, negativni dio ličnosti nastaje u djetinjstvu kao rezultat potiskivanja tzv. antisocijalnih osjećaja ili negativnih osjećaja. To može se vidjeti u nerazumnim zahtjevima djeteta koje želi biti stalno u središtu pažnje, potrebama koje želi stalno zadovoljiti i potrebi da kontrolira roditelje i okolinu svo vrijeme. To je vrijeme narcizma i sebičnosti, i to je prirodna faza u razvoju djeteta. Međutim ako se roditelji ne suprostave tomu s ljubavlju i humorom, to će se prolongirati u odraslo doba. Iako roditelji pravedno postupaju s djetetom, svako dijete će negodovati i biti frustrirano zbog granica koje mu nameću roditelji. Budući da dijete poznaje samo elementarne emocije - ljubav i radost, a kada nije zadovoljno, ono će nagonski odgovarati s bijesom, mržnjom i željom za osvetom. Zdravi roditelji reagirat će odlučno ali opušteno, ne uzimajući previše ozbiljno te potrebe dijeteta za važnošću i izuzetnošću. Tada će vlastita važnost prerasti u zdravu samoobranu i prepoznavanje vlastitih prava. Dijete se treba podržati u realnoj potrebi za autonomijom i snagom, ali ono jasno treba vidjeti granice svog ponašanja bez da bude osuđivano. Tako dijete uči prihvaćanje i negativnih osjećaja i opraštanje, uči razlikovati realne potrebe od nerealnih.

Negativni dio ličnosti je odgovoran za negativna ponašanja, misli i osjećaje prema nama samima i prema drugima. To su osjećaji i stavovi koji su u suprotnosti s istinom, a nastali su zbog bolnih iskustava djeteta. Maska i negativnost stvoreni su kao obrana od bola. Dijete prirodno reagira na bolnu situaciju tugom ili ljutnjom, no roditelji teško prihvaćaju te dječje osjećaje, pa ih dijete počinje potiskivati. Dijete nastoji pronaći ponašanje koje će biti prihvatljivije roditeljima da bi ubuduće izbjeglo bol. Maska se počinje stvarati da bi se odvojili od svojih prirodnih osjećaja i sakrili negative. Osjećaji se potiskuju i ostaju potisnuti i u odraslom dobu kad više nismo dijete. Neosjećanje vlastite boli i unutarnjih konflikata okreće se prema neosjetljivosti prema drugima i njihovom bolu.

Postoji ogroman strah da se sagleda negativnost u nama , jer mi odmah mislimo da smo u cijelosti loši. To je zbog toga tako što smo se odrastanjem tako poistovjetili s maskom da smo zaboravili tko smo u stvarnosti, pa smo ili “crni” ili “bijeli”, tj. ili smo negativni ili smo svoja maska. To naravno stvara zbunjenost i povećava strah da je negativnost naša zadnja istina i da će nas drugi napustiti ako to budu vidjeli – ali se i to može potisnuti, pa ostaje samo strah. Istina je da negiranje tog dijela ličnosti ima puno višu cijenu nego što to možemo zamisliti.

Već sagledavanje negativnih crta i osjećaja dovodi do pozitivnih promjena u ličnosti, jer tada tek stičemo kontrolu nad našom negativnošću, budući da je vidimo, pa imamo izbor. Ako je potiskujemo, a to čini maska, negativnost djeluje iz nesvjesnog tako da okrivljujemo druge ili sebe. Sagledavanjem te negativnosti u nama počinje njena transformacija, jer samo ako je vidimo tad je možemo i mijenjati. To smanjuje strah u ličnosti, a sigurnost se povećava. Osoba postaje jača jer ne manipulira sama sobom, a niti drugi mogu njome manipulirati preko njene negativnosti.

Problem je što večina ljudi na negativnost u sebi reagira tako da je potiskuje govoreći sebi: “Takvo nešto ne bi trebalo postojati u meni.” Ako zanemarimo strah od takvog stava da ako je nešto u nam loše da smo tada u cijelosti loši, problemi postaju još gori. Negiranje negativnih crta čini nemogućim da se one i promijene, a osim toga, one ne nestaju nego jačaju, jer djeluju prikriveno. Na pr. negiranje ljutnje se pretvara u neprijateljstvo, okrutnost, prkos, mržnju prema sebi, krivnju, zbunjenost između okrivljavanja sebe ili drugih. Zdrava ljutnja, znači ona koja nije uperena protiv drugih i pošteno se proživljava, naprotiv, produljuje život. Jer život i osjećanje su jedno te isto. Samo zlo u nam nije ni upola štetno kao naš stav prema njemu.

Tako dugo dok pokušavamo biti dobri tako da negiramo negativnost u nama, pokušavajući biti ono što nikada ne možemo biti – svoja maska, samo povećavamo bol i strah u nama. Kad “prihvatimo” ono što je loše u nama, tek tada počinje promjena. Prihvatiti znači iskreno pokazivati te tamne strane, bez da pronalazimo isprike ili okrivljavamo druge, ali niti da se ne osjećamo beznadno i bespomoćno zbog tih crta u nama. To je zbog toga tako što otvoreno destruktivni stavovi nikada nisu stvarno zlo. Najveća mržnja, najzlobnija osvetoljubivost, okrutnost, zavist, neprijateljstvo, sebičnost i druge crte ako su spoznate i iskreno priznate i nisu neodgovorno izživljavane, dakle ne potiskuju i ne poriču se, nikada neće postati štetne. U mjeri u kojoj spoznate i priznate takve osobine slabe u svojoj jačini i pretvaraju se u svoju suprotnost.

Taština, samovolja i strah su sve različiti oblici negiranja, pa su te osobine opasnije od onih koje negiraju. To su tri glavna izvora destruktivnosti u životu.

Taština govori: “Ja sam bolji od drugih”. To je vjerovanje da moramo biti bolji od drugih da bismo preživjeli. Ili: “Ja ne želim imati takve ružne osobine u sebi”. Taština se može razriješiti prihvaćanjem sebe onakvima kakvi jesmo u određenom trenutku, ali nam je za to potrebna hrabrost i skromnost.

Samovolja govori:”Uzimam što želim i kad želim”. To je suprotnost od slobodne volje jer kontrolira druge i stvara sve više napetosti u ličnosti. Prepoznajemo samovolju kada smo nestrpljivi, zahtjevni, nekompromisni i napeti. Samovolja ne prihvaća stvarnost kakva jest i sve mora biti onako kako ona zamišlja da treba biti. Samovolja može i ne mora biti svjesna.

Strah govori: “Ne želim vjerovati”. Čovjek koji se boji ne vjeruje nikome i to ga spriječava da se otvori i istinski se poveže s drugim ljudima, pa se zbog toga osjeća usamljenim iza svojih zidova.

Kako transformirati negativnost u nama

Osjećamo snagu negativnosti u nama kad god ne možemo promijeniti ono što svjesno želimo mijenjati. Tu je na djelu nesvjesna negativna namjera koja se vidi u djelovima našeg života u kojima nismo ispunjeni. Možda svjesno želimo sve prave stvari – ljubav, sreću, rad koji ispunjava ili kreativno vlastito izražavanje. Tada treba potražiti skrivene namjere i jasno ih formulirati riječima. Možemo čuti glas u sebi koji može reći:

· Ne isplati se ništa dati od sebe jer to nitko ne cijeni. Ljudi su sebični i kaznit ću ih tako da im ništa neću dati. Tako ću biti moćan.

· Želim varati život - tako da dobijem više nego što dajem. Moji roditelji mi nisu dali ono što sam trebao i sada mi život mora to vratiti. Ne želim učestvovati u davanju i primanju.

· Volim biti kriv i žrtva kao što sam bio kao dijete - to je lakše nego odrastati i biti odgovoran.

· Imam namjeru da ostanem nesretan i nezadovoljen u životu - to će sigurno povrijediti moje roditelje i one koji me vole. Neću biti sretan bez prkošenja; koristim svoju mizeriju da kaznim druge.

· Kada sam hladan i okrutan osjećam se snažnim. Što sam više nedohvatljiv, to će me više drugi morati slijediti. Nije me briga da li sam zbog toga usamljen; ja samo neću osjećati.

· Ja sam beznadno loš i ne zaslužujem ljubav ili dobrotu u životu. Vidjet ću život kao kaznu i nikada neću imati radost.

Ove negativne namjere stvorene su u djetinjstvu kao obrana od bola, jer je svijet doživljavan kao neprijateljski i bolan. Negativne namjere su ekspresija našeg najdubljeg straha da je negativnost u nama naša zadnja realnost. Neke od naših negativnih namjera proizlaze iz masovnog mišljenja da je život borba, i da je potrebno da bi bili sretni da budemo jači od drugih i da moramo ići svojim putem. Da je egocenrtizam mudar, a život baziran na ljubavi i suosjećanju dosadan i učinit će nas slabim. Moramo znati da nas egocentrizam nikada neće učiniti sretnim. Jedini način da budemo ispunjeni je da vjerujemo u život, spremnost da surađujemo s drugima, da sudjelujemo u životu dajući i primajući.

Napustiti negativne namjere, afitmirati pozitivne namjere

Kad smo postali potpuno svijesni negativnih namjera, specijalno njihovog temelja u traumama djetinjstva i masovnim krivim vjerovanjima, bacili smo se u nepoznati svijet novih izbora, nadilazeći naše strahove i uništenje skočivši ravno u njih. Ambis može nestati tako da uđemo u njega. Samo tako možemo naučiti da nećemo biti uništeni, nego da ćemo uživati u ljepoti življena (suočiti se sa strahom tako da ga proživimo). Ako iskreno osjećamo, naše molitve za pozitivnom namjerom da tražimo i slijedimo božju volju u našim životima, imat će dubok utjecaj na naš život.

Najviše dobivamo s pozitivnim afirmacijama tek kada smo postali svjesni negativnih namjera. Kada otpustimo negativne namjere, mi kreiramo prazan prostor. Pozitivno obećanje, afirmacija, tada ispunjava taj prostor(inače je potiskivanje):

· Imam namjeru da dam cijelog sebe životu. Ja ću vjerovati da će moje slobodno davanje samog sebe biti cijenjeno i vraćeno. Želim potpuno sudjelovati u davanju i primanju u životu.

· Biram da odrastem i da zuzmem mjesto kao odrasli među odraslima. Preuzimam odgovornost za sebe samog i za kreiranje moje vlastite sreće u životu.

· Odričem se svoje hladnoće i okrutnosti. Biram radije ljubav nego snagu. Želim imati sve svoje osjećaje, tako sam spreman biti iskren i ranljiv.

· Dajem svoje najbolje životu i zaslužujem najbolje od života.

· Božja volja - izbor da se povežemo s ljubavi i istinom – duboko mijenja naš život.

Također treba u molitvi i meditaciji moliti Boga da nam pokaže onaj dio nas koji nije u istini da bismo ga mogli mijenjati. Sami to ne možemo.

1. Prvi je korak u sagledavanju tamnog dijela ličnosti priznati sebi da nismo savršeni.

2. Treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosjećajno, bez osude, u poziciji objektivnog promatrača koji zna da ma koliko bilo veliko zlo u nama, da ga postupno možemo transformirati. U suprotnom javit će se bol, strah ili druge negativne emocije.

3. Zamoliti nekoga tko nas dobro poznaje, prijatelja, kojem ćemo se otvoriti i zamoliti ga da nam kaže svoje mišljenje o nama. Biti sa samo jednim čovjekom ono što jesmo, bez maske, djeluje iscjeljujuće.

4. Svaku večer zapisati kratko one situacije koje su izazvale u nama negativne osjećaje. Po malo ćete vidjeti da postoji osnovni obrazac, odnosno shema koja se neprestano pojavljuje, a u skladu je s nesvjesnim vjerovanjem iz djetinjstva. Što je neka povreda (emocija+vjerovanje=imiđ) dublje zakopana u nesvjesno, to ima dublji utjecaj na ponašanje (moram se brinuti za druge po svaku cijenu=žrtva; nesmijem pokazati svoje potrebe - kasnije u životu osoba se osjeća neispunjeno, jer ne pokazuje svoje potrebe, niti ih je svjesna, pa drugi ni ne znaju da ih ima - tako život uvijek iznova potvrđuje njene krive nesvjesne zaključke svorene u djetinjstvu). Tako dolazimo do onog dijela ličnosti koji je nesvjestan. Ovakvi imiđi uvijek privlače situacije i ljude u životu, a da toga nismo svijesni. Svatko od nas ima te nezrele crte sebi.

5. Kad ste shvatili shemu, tek tada počinje pravi posao. Pronaći shemu, razumijeti je emocionalno i razriješiti je dugotrajan proces. Meditirajte, molite, razmišljajte i pokušajte ponovno proživjeti situacije u kojima se javlja.

Što ćemo više sagledavati svoju negativnu stanu, to ćemo više biti svjesni svoje lijepe strane, naše Istinske ličnosti koja je napravljena nalik na Boga. Objektivnim sagledavanjem nas samih, objektivnije ćemo sagledavati i druge i život sam. Skloni smo da da u potpunosti odbacimo ljude kod kojih vidimo negativne crte i reagiramo prema njima upravo onako kako reagiramo i prema sebi. Ako sudimo drugima, sudit ćemo i sebi. Ili reagiramo samo na njihove lijepe crte, a negiramo one koje to nisu, pa smo ogorčeni kad ih uočimo. Ta crno-bijela tehnika je ona ista koju onda primjenjujemo na sebe. A to stvara stalne sukobe i borbe.

Dakle, ako prihvatimo sebe u cijelosti, takvima kakvi smo upravo sada, dobivamo šansu za rast, a to onda povećava naše samopoštovanje i ljubav prema nama samima. Tako ćemo postajati sve sposobniji u životu i sve više oblikovati naš život, a to znači i pozitivno utjecati na druge.

Emocionalni rast i njegova funkcija

Da bismo upoznali sebe na dubljoj razini moramo sebi dozvoliti da svi naši osjećaji postanu svijesni da bi ih mogli razumijeti i tako im omogućiti rast. Nažalost, emocije su najzapostavljeniji aspekt ličnosti i rijetko se skladno razvijaju s ostala dva dijela – fizičkim i mentalnim. Treba reći da zrelija ličnost ima usklađene ta tri aspekta ličnosti – emocionalni, fizički i mentalni. Rekli smo da emocije se ne razvijaju s ostatkom ličnosti jer su u djetinjstvu zabranjivani tzv. antisocijalni osjećaji kao što su to ljutnja, bijes, mržnja, zavist, ali i drugi osjećaji kao tuga, bol, radost. Roditelji to čine jer se boje osjećaja kojih su se i sami odrekli u djetinjstvu. Danas je znanost toliko napredovala da se zna koliko je proživljavanje osjećaja bitno za njihov rast. Tzv. negativni dio ličnosti ili ranjeno dijete u nama sačinjavaju nezreli osjećaji koje sada u odraslom dobu treba prvo priznati sebi, a onda i konstruktivno proživljavati da bi oni rasli i pretvarali se u svoju suprotnost – mržnja u ljubav, slabost u snagu itd. Maska je negiranje tih nezrelih osjećaja u nama. Tako u odraslom dobu nismo svijesni da rasplakano,zahtijevno, ljuto i bespomoćno dijete još postoji u nama. Kad je jedan dio našeg razvoja spriječen, mi neprestano mislimo da nam treba duga osoba, roditelj, koja će nam dati dozvolu da osjećamo i činimo. Tako dugo dok još trebamo dozvolu druge osobe da bismo bili sretni, mi se još uvijek nalazimo u poziciji djeteta, ali je problem u tome da se dijete nalazi u nesvjesnom, dok na svjesnom mislimo da smo odrasli. Najviše snage gubimo upravo zbog nepoznavanja ove činjenice.

Osjećamo se ovisnim o vanjskim autoritetima i situacijama i očekujemo da oni ispune naše potrebe i želje. Budući da te potrebe možemo samo onda ispuniti ako odrastemo, a to znači da budemo sposobni, kroz svoj vlastiti napor, trud i dosjetljivost, da se pobrinemo za svoje sklonište, hranu, pažnju i sigurnost. No, u svim tim područjima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima. A to međusobno djelovanje je potpuno različito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje najbolje strane da bi mogla sudjelovati s drugima u primanju i davanju. Naš osjećaj za pravdu omogućava nam da se otvorimo za komunikaciju. A naš osjećaj tko smo nam omogućava da se konstruktivno obranimo ako nas netko hoće povrijediti. Ova ravnoteža u komunikaciji dolazi samo kroz osobni rast, jer dijete zadovoljava svoje potrebe kroz roditelje.

Jedan dio nas je još uvijek dijete koje ovisi o drugima da bi zadovoljilo svoje potrebe. Što više vršimo pritisak na druge da zadovolje naše potrebe, to su oni manje spremni to učiniti, čak kad bi to bilo i na njihovu korist. Što je potreba dulje vremena nezadovoljena, to ona više motivira, pa počinjemo biti ogorčeni, ljuti, mrzimo one od kojih očekujemo da zadovolje te potrebe. Postajemo ovisni o njima i sve se više trudimo da bi ih prisilili da nam daju ono što mislimo da nam treba. I začarani krug je stvoren – što više tražimo, to manje dobivamo, sve smo više ogorčeni i ovisni o drugima. Mrzimo ih, a tražimo da nas vole i to povećava krivnju. Postajemo očjajni jer zbog zadovoljenja naših potreba izdajemo sebe, svoju istinu i ono najbolje u nama. Osjećaji postaju potpuno zgrčeni i potisnuti. Što više vršimo pritisak na druge, to smo bespomoćniji. Pritisak se može pokazati na razne načine: popuštanje u različitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje suradnje, agresija, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu ili autoritarnost. Duboko u sebi mislimo:»Moraš me voljeti i dati mi što trebam.«

Izlaz iz tog stanja nalazi se u spoznaji da smo u odraslom dobu sposobni putem snage naših osjećaja davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok se grčevito držimo za neku osobu očekujući da će ispunjenje doći kroz nju, mi sami sebe porobljujemo u istinskom smislu te riječi. Što to više radimo, manje smo svijesni svojih osjećaja. A trebalo bi proživjeti ljutnju i strah koji se onda transformiraju u dobre osjećaje. Tako se smanjuje ovisnost, a povećava sposobnost da otpustimo i oslobodimo druge i sebe. Rekli smo da ono što moramo imati po svaku cijenu, da će nam, ako i dobijemo, samo štetiti, jer nikoga ne možemo prisiliti da nas voli. Ako drugima dajemo slobodu koju želimo za sebe – da volimo koga želimo, da budemo u krivu a da nam se ne sudi – bit ćemo slobodni i moći ćemo se obraniti na pravi način, a slabost, tjeskoba i strah će se smanjivati u stupnju u kojem ćemo tako postupati. Onoliko koliko budemo dozvoljavali drugima njihova prava, toliko ćemo pronaći naša vlastita prava. Tada će i naši odnosi cvjetati.

Kako razviti nezrele emocije?

Kad naš mentalni razvoj ide prema zrelosti prolazimo kroz razne periode, učimo i radimo pogreške. Ono što smo mislili u ranim godinama, sazrijevajući vidimo i drugu stranu koju prije nismo vidjeli, pa mijenjamo mišlenje. No, bilo je korisno za nas da smo radili te pogreške, jer kako bismo inače cijenili istinu. Nikada ne možemo doći do istine izbjegavajući pogreške. To je ojačalo naše mentalne sposobnosti i logiku.

Nitko se ne buni kad proživljavamo bol kad fizički i mentalno rastemo. Također je bol kod emocionalnog rasta koristan i konstruktivan. Većinu vremena mi ignoriramo da to područje rasta upoće postoji i da mu je potrebno odrastanje. Da bi one rasle u odraslom dobu moraju se proživjeti, izraziti s ciljem da bismo ih razumijeli. Emocije iz djetinjstva kao što su to ljutnja, ogorčenost, mržnja, koje mogu biti vrlo jake, i koje su potisnute i zbog toga smo otupili svoju sposobnost osjećaja, pa osjećamo u skladu s očekivanjima maske, dakle, mislimo emocije. One se moraju ponovno proživjeti da bi sazrele. Moramo proživjeti osjećaje kakvi trenutno u nama jesu.

Kad god su te emocije bile izražavane u djetinjstvu slijedila je kazna. Zbog toga su i bile potisnute. I danas pstoji enorman strah da ako se one pokažu da će se dogoditi to isto i da će nas drugi onda napustiti. Greška leži u tome da biti svjestan onoga što se osjeća i dati tome odušak kroz djelovanje je jedno te isto. A imati takve emocije, pa ih konstruktivno proživjeti i odgovorno priznati, znači biti iskren. Ružnoća tih emocija se transformira ljepotom naše iskrenosti i odgovornosti. A tako i upoznajemo sami sebe.

Kad tako napravim, uvidjet ćemo ogromnu razliku između pukog dozvoljavanja nezrelim i destruktivnim emocijama da se izživljavaju da bismo se oslobodili pritiska i davanja oduška sebi bez smisla i cilja, i ponovnog proživljavanja sa svrhom da bi ti osjećaji rasli. Ako to ne činimo, jer vjerujemo da možemo potisnuti te osjećaje, neprestano će se ponovno aktivirati i biti sve jači. Shvatit ćemo da se uistinu često prisiljavamo da osjećamo suprotno od onoga kako se stvarno osjećamo.

Ako se unutarnja ljutnja pravilno ne shvati i proživi na konstruktivan način, dijete u nama se okomljuje na nas, uništavjući nas i druge. Treba pronaći u sebi to ljuto dijete koje želi napasti i mat ćemo kontrolu nad rasućim negativnim osjećajima, bez da ih potiskujemo. Tako ćemo ih proživjeti i učiti od njih. Treba pronaći područje u kojem ste ogorčeni da ne brinu o vama, gdje ne dobivate što želite. Jednom kad budete svjesni razloga za svoju ljutnju, bit ćete si sposobni pomoći, jer ćete vidjeti besmislene zahtjeve malog djeteta. To je početak promjene kad uvidite da ste ljuti na druge koji vas spriječavaju da budete svoja maska. Nakon prvog bolnog otpuštanja bolnih emocija i uvida da to nije štetilo ni vama ni drugima, doći će tople emocije koje se nisu mogle izraziti dok ste negativne držali pod kontrolom.

Dakle ponovnim kostruktivnim proživljavanjem osjećaji postaju zreli. Prolazeći kroz period koji smo propustili u djetinjstvu i adolescenciji, osjećaji će konačno postati zreli, a mi se više nećemo morati bojati tih osjećaja koje smo potiskivanjem pokušali kontrolirati. Moći ćemo im vjerovati, biti od njih vođeni – zato što je to konačni cilj zrele osobe koja dobro djeluje. Zdrave emocije će učiniti našu intuiciju pouzdanom, postojat će uzajaman sklad između mentalnih i emocionalnih osobina. Jedne se neće suprostavljato onim drugima. A to će opet pojačati našu sigurnost i samopouzdanje. Nemamo se čega bojati ako postanemo svjesni onoga što je već u nama. Negiranje nečega što postoji ne čini da to prestane postojati, a upravo to više ili manje svi činimo. Jedino kad se suočimo s onim što je u nama, naš već puno zreliji intelekt može odlučiti koje obrasce će zadržati a koje neće. Nakon što smo postali svijesni djetinjastih emocija, imat ćemo ključ za rast u cjelovita ljutska bića. To znači sebe prihvatiti onakvima kakvi trenutno jesmo i kad odlučimo početi skidati masku, osjećat ćemo olakšanje. Postat ćemo sposobni osjetiti negativne emocije na način koji omogućuje rast ili uvid.

Kako postići stvarnu promjenu osjećaja

Svatko od nas zna kako je potrebno biti pristojna osoba, ne griješiti, voljeti druge, imati vjeru i biti ljubazan s drugima. No znanje o tome nije dovoljno, jer znanje o tome i biti stvarno sposoban se tako ponašati su dvije različite stvari. Mi stvarno nećemo povređivati druge, ali ne možemo sebe prisiliti da uvijek osjećamo tako da ne želimo povrijediti druge. Mi se možemo ponašati ljubazno prema drugima, ali se ne možemo prisiliti da uvijek i osjećamo ljubaznost. Niti možemo prisiliti sebe da da volimo druge ili da stvarno vjerujemo u Boga. Naši osjećaji ne ovise o našoj volji. Promjena naših osjećaja je polagan proces samorazvoja i samospoznaje.

Kako početi taj proces promjene naših osjećaja? Ne možemo ništa mijenjati dok ne vidimo što je stvarno u nama. Najveći problem u razvoju je to što ljudi sami sebe varaju tko su u stvarnosti. Ovdje ne govorimo o nesvjesnom djelu ličnost, nego o jednom kojeg možemo nazvati predsvjesnim i koji bismo mogli opaziti kad bismo to htjeli pokušati. Obično mislimo da ako nešto ne vidimo da to onda niti ne postoji. Možda to i nije jasna misao, ali se tu radi o osjećaju koji nije jasno spoznat, i to ukazuje na masku. Svi mi znamo da je pogrešno činiti, misliti ili osjećati negativno. No ispod maske nalaze se još uvijek takvi osjećaji, ali mi ih negiramo i to je najveća pogreška jer stvara mnoge probleme u životu, više nego bilo što radimo svjesno.

Da bi to promijenili treba sebe vidjeti onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, sa svim našim pogreškama, ali i onim djelom koji je već u istini. To je osnovni uvjet razvoja.

Problem je što želimo biti savršeni tako da ne vidimo greške u nama ili negativni dio ličnosti. Istinsko ja u nama i negativni dio ličnosti žele iste stvari, ali su im motivi različiti. Na pr. negativni dio želi pomoći dugoj osobi zato da bi se mu se drugi divili, a Istinsko ja želi pomoći zbog dobrobiti drugog čovjeka (dajemo bezuvjetnu ljubav). Da bismo se razvijali treba stalno provjeravati naše motive da bismo ih pročišćavali. Trebamo također znati da negativni dio u nama upravo to ne želi raditi. To je zbog toga što vidjeti u sebi nešto negativno je neugodno i bolno, a drugi razlog je što je taj dio naše ličnosti lijen i nikada ne želi raditi. Savršeniji možemo postati samo tako da prvo vidimo naše nesavršenosti i počnemo ih mijenjati. To je prvi korak.

Drugi problem je kad već riješimo neki problem naše očekivanje da će se naš život brzo promijeniti i biti bez problema. Da bi se naš život značajno promijenio treba vremena i puno rada na sebi, tj. poznavanja sebe. Poznavati sebe znači potpuno upoznati negativnost u nama, što još uvijek ne znači da smo je i prevladali. Upoznati negativnost u nama možemo samo krajne poštenim promatranjem samih sebe. To znači biti svjestan svojih misli i osjećaja, pa razlikovati iz kojeg dijela naše ličnosti potječu. Na pr. glas negativnosti može govoriti: »ja ne vjerujem ljudima«, »nemam vremena promatrati sebe« itd. Kad smo svjesni tih misli i osjećaja tada oni nemaju moć nad nama jer možemo birati da ne činimo po njima. Postajemo jači od naše negativnosti. Isto je tako važno da nejasne osjećaje prevedemo u jasne misli. Ključ je u tome da si postavimo primjerena pitanja. Prvo je pitanje: Što je ovdje istina? Želim znati cijelu istinu. Drugo pitanje je: Da li želim znati istinu o određenoj situaciji? Ako doista budemo istinski željeli vidjeti istinu, čak i ako dio nas to još ne želi zbog straha, pa još napada druge, okrivljava ih i optužuje, naći ćemo istinu. Istinsko ja će tada sa svojim dobrim osjećajima postajati sve jače.

Da bismo ostvarili sreću, harmoniju, ljubav i unutarnju sigurnost trebamo se odreći: samosažaljenja, varanja samih sebe, arogancije, a trebamo postati uporni, strpljvi, hrabri i dati si vremena. Tu nema čarobnog štapića ili brzopoteznih metoda – to je rad na sebi barem dvije godine da bi se pokazali značajniji rezultati – promjena osjećaja, iako se pozitivni efekti počinju odmah pokazivati u smanjenju napetosti i drugim čimbenicima boljeg života i okolnosti.

Za početak napravimo popis naših mana. Ako se možete sjetiti samo dvije ili tri, tada imate dokaz da ne poznate sami sebe. Tada, da bismo ubrzali naš razvoj možemo zamoliti nama bliske osobe da nam kažu naše mane. To nas uči poniznosti, jer ako nam je to teško učiniti, onda je to jasan znak da nam je to potrebno. Tako osvještavamo onaj dio koji ne vidimo sami. Tad možemo vizualizirati suprotnost tih mana i zamoliti Boga da nam pomogne da se promijenimo. Za to će nam biti potrebna snaga volje i samo disciplina da bismo se borili protiv svojih mana, što se ne može dogoditi ako ih gurnemo u nesvjesno. Rekli smo da ono čega nismo svjesni ima moć nad nama. Proces se sastoji u tome da promatramo sebe onakvi kakvi jesmo u trenutku. Bez taštine, bez želje da budemo bolji nego što jesmo. Prihvatite ovu sadašnju stvarnost iz dva razloga:

1. prije nego se možemo promijeniti, prvo moramo vidjeti što to moramo mijenjati. Za to nam je potrebna nova navika objektivnog promatranja sebe bez uljepšavanja.

2. to će nas naučiti istinskoj poniznosti koja nas vodi u istinsku neovisnost. Jer kad vidimo sebe objektivno, više nema potrebe ovisiti o tuđem mišlenju – znamo tko smo i poštujemo sami sebe. Naši nedostaci u očima drugih više nisu važni. Više nam nije važno poniženje, postali smo neovisni.

3. pogledajmo što ja nama najteže. Ako je za vas najteže pokazati slabost, onda vam je to najpotrebnije da biste postali slobodni. Ili, ako vam je teško odreći se svoje taštine, ili svoje sebičnosti, tad je to upravo ono u što biste de trebali upustiti; slobodno po svom izboru, a ne zato što vas kriza prisiljava da to učinite, jer tada je to puno bolnije.

Treba promatrati svaki dan koji je prošao i razmisliti što vam je najteže učiniti. Nekima će najteže biti reći istinu, drugima to može biti pokazati se bez svojih maski, bez da pokušaju ostaviti dojam na druge, ili da budu skromni ostajući u pozadini itd. Svi imaju različite poteškoće i svi ih mogu relativno lako upoznati, samo ako to istinski pokušaju. Nakon određenog vježbanja počet ćete promatrati svoje reakcije na sasvim drugačiji način – vidjet ćete svoje osjećaje kojih do sada uopće niste bili svjesni i vidjet ćete iznenada povezanost vanjskih problema s unutarnjim reakcijama.

Ono što najviše demotivira je to što većina ljudi ne vidi razlog za ono što im se događa. No, na putu upoznavanja sebe sve se više uočava uzrok i posljedica i to nam daje sve veću snagu u životu, a početne teškoće se sve više smanjuju. Kako sve više budemo usklađivali naš život s načelima, sve više zadovoljstva ćemo osjećati. Postignuće će se pokazivati u sve većoj moći nad našom negativnošću koja će se polako smanjivati.

Ponovimo:

Prošli puta govorili smo o tome kako emocionalno rasti. Rekli smo da je važno raspoznavati glasove negativnosti i Istinskog ja u nama da bismo mogli birati iz ljubavi, a ne iz straha. To znači neprestano željeti tražiti istinu o tome što se događa u nama i oko nas, da bismo se uskladili s načelima. Treba istraživati svoje misli, osjećaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih. Da to neće odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osjećati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povređeni. Sve će u životu dobiti dublje značenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo znači spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli početi mijenjati naš život.

Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela ličnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu. Većina ljudi uopće nije svjesna da se borba između tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo. Već sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku »stanka«, pa onda reagiramo iz ljubavi. Pričali smo o tome kako »ranjeno dijete« u nama reagira – nesvjesni dio ličnosti vrlo netočno percipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sličnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo nezrelo.

Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas sprječavaju da rastemo – povrjeđujući sebe, a to znači i druge - nego i naše strahove, koji su već sami po sebi greške. Naši strahovi povrjeđuju nas i druge jer nas sprječavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo. Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja počinje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogućava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe. Slijedeći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama. To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što spriječava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski događa kad se otvaraju drugom ljudskom biću. To opet zahtijeva određenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u početku. Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, slabostima i da primamo kritiku. Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek. Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se nećete ljutiti i povrijeđeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma koliko bi vas to viđenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih. Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u početku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se događaju situacije, a koje ne biste inače postali svjesni.

Nesvjesni utisci i zaključci ili imiđi

Utisak je pogrešna ideja i pogrešan zaključak oblikovan u djetinjstvu na osnovu ograničenog dječjeg iskustva. Dijete doživi nešto bolno i onda generalizira to iskustvo na sva druga područja života tj. pretvara to u pogrešan sistem vjerovanja. Ti zaključci nisu formirani kao jasne misli, nego kao emocionalne reakcije – generalni stavovi o životu. Takve zaključke nazivamo imiđi (images). Kako ličnost odrasta, novo intelektualno znanje je u suprotnosti sa starim emocionalnim iskustvima malog djeteta koje se zbog toga potiskuje i zaboravlja. No, što je dublje potisnuto, to ima veći učinak u našem životu. Na dubljem emocionalnom nivou nije došlo do rasta i promjene, na tom nivou još reagiramo kao malo dijete tj. nezrelo. A u stresnoj situaciji ne reagiramo intelektualnim dijelom ličnosti koji je odrastao, nego sklopom emocionalnih navika iz djetinjstva.

Kad govorimo o traumi ili šoku mi obično mislimo da je to jedan događaj koji nas je povrijedio. To naravno može biti tako, ali češće je to postepeno otkrivanje djeteta da stvari nisu u skladu s njegovim najvažnijim očekivanjima. Na pr. dijete živi u uvjerenju da su roditelji savršeni i svemoćni. Kada život pokaže u nizu događaja da to nije tako dijete doživljava šok jer roditelji, svijet i život nisu ono što dijete misli da mu treba. Utisak djeteta može biti i točan, ali dijete je nesposobno da donese istiniti zaključak. Budući da djeca imaju tendenciju da generaliziraju, oni pripisuju svoje zaključke na cijeli život. Ta generalna primjena je je krivi zaključak koji stvara imiđ. No kao odrasli mi se ne sjećamo svojih emocija, reakcija, namjera i naših zaključaka, jer smo se kao djeca sramili da naši roditelji nisu ono što smo mislili da trebaju biti. Sram potječe od uvjerenja da se to samo nama događa, dok su uvjeti u drugim obiteljima idealni. Takav se emocionalni i mentalni proces sakriva i potiskuje, pa on ostaje na nivou zrelosti kakav je bio u trenutku potiskivanja. Sve dok se takav imiđ ne dovede u svijest, on će biti jači od odraslog dijela ličnosti koji je sposoban da donosi ispravne zaključke. (primjer: beba koja plače)

Imam li ja imiđ?

Pokazatelj da imamo imiđ u sebi je silan trud da nadiđemo određene greške, ali ipak ne uspijevamo. Zbog čega volimo neke svoje pogreške? To je zbog toga što one izgledaju kao zaštita od bola. Napr. netko zna da je lijen. Ali on ne zna da to što se nikako ne može dignuti iz kreveta u jutro, a na večer nikako ne može otići u krevet, je krivo shvaćena zaštita od povređivanja. »Ako ostanem u krevetu, nitko me ne može povrijediti«, može biti nesvjestan zaključak. Dakle, imiđ je uzrok takvom ponašanju.

Drugi je znak da imiđ postoji je da se neki neugodni događaji neprestano ponavljaju u našem životu. Imiđ uvijek stvara određenu vrstu razmišljanja i ponašanja koja također privlači vanjske događaje koji izgledaju kao slučajnosti. Osoba svijesno često želi suprotno od imiđa. Imiđ iz nesvjesnog je pseudozaštita malog djeteta koja u odraslom dobu spriječava ostvarenje svjesnih želja i stvara frustraciju, osjećaj nemoći. Nažalost, mi pretpostavljamo da su određeni događaji slučajnost, da imamo lošu sudbinu, i da su drugi ljudi odgovorni za ono što se nama događa. I tako ne vidimo kako ponavljamo doživljaje po istom modelu ili shemi – mi bismo rekli da ponavljamo učenje dok ne naučimo, ili učenje postaje bolno i pojavljuje se kao kriza u našem životu tako da više ne možemo kriviti vanjske okolnosti u životu. Jedini način promijeniti takva događanja u našem životu je učiniti imiđe svijesnim.

Kako pronaći imiđe?

Početi tražiti imiđe treba unazad pronaći probleme i napisati ih. Treba uključiti probleme svih vrsta. Treba ih napisati jer ako samo razmišljamo o njima nećemo ih moći uspoređivati. Treba si uzeti vremena, čak ako to potraje i nekoliko mjeseci. Napišite sve probleme od najbeznačajnijih do najtežih i počnite tražiti ono što se ponavlja u svim problemima – zajednički nazivnik. Vidjet ćete da ih može biti više od jednog. Možda neće biti jednostavno naći zajednički nazivnik. Meditirajte, provjeravajte svoje emocionalne reakcije u prošlosti i sadašnjosti, molite i naći ćete nakon ozbiljnog traženja zajednički nazivnik. Čak ako vam se neki događaji čine nepovezani, dublje sagledani imaju zajednički nazivnik. To je prvi korak prema imiđu. Da biste spoznali imiđ bit će potrebno još dublje istraživanje nesvjesnog dijela ličnosti.

Da bi pronašli, razumijeli i razriješili imiđ potreban je dug proces. Čak i kad smo razumijeli, za sazrijevanje naših emocija treba vremena, napora i strpljenja. Mogli ste se prije buniti zbog nesreće, a sad kad ste spoznali da za to nije odgovoran ni Bog, niti sudbina, vaša pobuna se može okrenuti protiv vas samih i postat ćete nestrpljivi sami sa sobom. No to može samo omesti vaše sazrijevanje. Naše unutarnje pogrešno ponašanje treba shvatiti kao neznanje i grešku. Novo stečeno znanje o skrivenim motivima i reakcijama treba produbiti meditacijom. Zatim počinje rad na emocijama tako da ponovno proživimo nezrele emocije. To će integrirati pogrešne emocionalne reakcije i krive zaključke s intelektualnim znanjem.

Rekli smo da dijete zbog šoka koji je bolan odluči ne osjećati i donosi krivi zaključak koji generalizira na cijeli život. Osim toga dijete razmišlja o svemu na crno – bijeli način. To znači ili/ili, a odrasla osoba zna nikad ništa nije posve crno niti bijelo – da je to pitanje omjera, i ona traži istinu o tome što se događa. Treba znati da ćemo ponavljati bolna iskustva sve dok emocije koje smo potisnuli nismo ponovno proživjeli i tako u svijest doveli neistinite zaključke. Ponovnim proživljavanjem emocije sazrijevaju, a rekli smo da ispravno vidimo samo srcem. Kad ispravno vidimo nije problem odabrati.

Prošli puta govorili smo o tome kako emocionalno rasti. Rekli smo da je važno raspoznavati glasove negativnosti i Istinskog ja u nama da bismo mogli birati iz ljubavi, a ne iz straha. To znači neprestano željeti tražiti istinu o tome što se događa u nama i oko nas, da bismo se uskladili s načelima. Treba istraživati svoje misli, osjećaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih. Da to neće odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osjećati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povređeni. Sve će u životu dobiti dublje značenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo znači spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli početi mijenjati naš život.

Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela ličnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu. Večina ljudi uopće nije svjesna da se borba između tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo. Već sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku »stanka«, pa onda reagiramo iz ljubavi. Pričali smo o tome kako »ranjeno dijete« u nama reagira – nesvjesni dio ličnosti vrlo netočno pecipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sličnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo nezrelo.

Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas spriječavaju da rastemo – povrijeđujući sebe, a to znači i druge - nego i naše strahove, koji su već sami po sebi greške. Naši strahovi povrijeđuju nas i druge jer nas spriječavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo. Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja počinje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogućava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe. Slijedeći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama. To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što spriječava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski događa kad se otvaraju drugom ljudskom biću. To opet zahtijeva određenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u početku. Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, slabostima i da primamo kritiku. Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek. Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se nećete ljutiti i povrijeđeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma koliko bi vas to viđenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih. Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u početku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se događaju situacije, a koje ne biste inače postali svjesni.

Ponovno stvaranje traumi u djetinjstvu

Treba reći da dijete zahtijeva ljubav cijelo vrijeme, 24-sata na dan. Kada bi dijete i dobilo zrelu ljubav, manje bi zahtijevalo nestvarnu i bezgraničnu ljubav. No, sposobnost za zrelu i istinsku ljubav je vrlo rijetka. Ta neispunjena potreba za ljubavlju u djetinjstvu ostaje i u zreloj dobi i dok se ona ne prepozna i ne proživi, osoba će biti nesposobna za zrelu ljubav. Dok se ne prepoznaju sadašnje teškoće i ne povežu sa tom neispunjenom potrebom iz djetinjstva nećemo moći mijenjati naš život.

Sve dok roditelj nije savršeno zreo, dijete će patiti od nedostatka ljubavi čak i kod roditelja koji je sposobniji da voli. Češći je slučaj da su roditelji nedovoljno zreli i da ne pružaju ljubav u dovoljnim količinama. Ta potreba je rijetko svjesna u vrijeme djetinjstva, jer dijete nema mogućnosti usporediti situaciju u svojoj obitelji s drugim obiteljima. Dijete ne zna da bi nešto drugo moglo postojati i nije svjesno da je nesretno. U iznimnim slučajevima, u nefunkcionalnim obiteljima kao što su to, primjerice, alkoholičarske, dijete vjeruje da se to događa samo u njegovoj obitelji. U oba ta slučaja osjećaji nisu svjesni pa se ne osjećaju stvarne potrebe.

Možemo razlikovati dva tipa roditeljstva, a to su autoritaran roditelj i pretjerano popustljiv roditelj. Autoritaran, presrogi roditelj ne dopušta djetetu da se razvija. Kod takvih roditelja dijete će otvorenije pokazivati ogorčenost i bunt. Kod popustljivih roditelja, onih koji kupuju dječju ljubav, bunt će biti jednako snažan, ali prikriven i teže uočljiv. Oba tipa roditelja ne uspijevaju kao roditelji, i njihovi pogrešni stavovi koje dijete upija stvaraju povredu kod djeteta. Dijete, na nesvjesnom nivou osjeća razliku između zrele i nezrele ljubavi i jako je ljuto kad ne dobije zrelu ljubav. Da bi odraslo u zrelu osobu, dijete treba roditelje koji će ga sigurno voditi i usmjeravati sa zdravim autoritetom.

U odraslom dobu su te potrebe za ljubavlju nesvjesne i dok se one ne prožive, iako na svjesnom nivou volimo svoje roditelje, na nesvjesnom smo još uvijek povrijeđeni i ne možemo im oprostiti zbog povreda i bola. Jedino možemo oprostiti i voljeti kad se te zamjerke i povrede prepoznaju i prožive. To je način da se emocionalno odraste i shvati da su roditelji samo ljudska bića koja su činila najbolje što su znala i mogla.

Tako dugo dok nismo svjesni sukoba u sebi između potrebe za savršenom roditeljskom ljubavi i naše ljutnje na njih, neprestano ćemo pokušavati nadvladati taj konflit tako da stvaramo iste situacije iz djetinjstva da bismo ih riješili, da ovog puta ne bismo bili poraženi. Problem je da je cijeli taj proces duboko nesvjestan.

U pokušaju da ponovno stvorimo situacije iz djetinjstva mi neprestano stvaramo odnose po istom obrascu kao i u djetinjstvu – neprestano pokušavamo postići da nas drugi ljudi vole – zahtijevamo da budemo voljeni kao dijete, jer nismo svjesni nezrelog dijela naše ličnosti. Što je odnos bliskiji, to je ta potreba jače izražena, a najjača je u ljubavnom odnosu.

Večina nas smatra da je imala sretno djetinjstvo i to je točno. No, nismo svjesni da je moguće biti i sretan i nesretan. Sjećamo se sretnih značajki djetinjstva, a bolnih se ne sjećamo jer ono što boli i što se jako željelo, čak i ako nismo znali što je to, to se potiskuje. Budući da dijete nema razvijen mentalni dio ličnost, bol je izuzetno snažan u djetinjstvu i u odraslom dobu mora biti ponovno proživljen da bismo riješili trenutne probleme. Kako možemo ponovno proživjeti povrede koje su se zbile tako davno u djetijstvu? Uzmite sadašnji problem. Vidimo kako ragiramo na njega. Površna, vanjska reakcija je racionalizacija, “dokazivanje” da su krivi drugi ili situacija i potpuno negiranje našeg udjela u onome što se događa. Slijedeći sloj može biti ljutnja, ogorčenje, tjeskoba ili frustracija. Iza svih tih reakcija naći ćete bol što niste bili voljeni u djetinjstvu kako ste trebali biti. Kada proživite bol koji je povezan s vašim sadašnjim problemom vidjet ćete da opet patite što niste voljeni. Proživljavajući sadašnju bol vratite se u sjećanju u djetinjstvo i vidite što ste dobili od roditelja, a što vam je nedostajalo i što ste osjećali prema roditeljima. Postat ćete svjesni da vam je više nedostajalo nego što ste toga bili svjesni u djetinjstvu i da vas je to povređivalo, ali ste to bili potisnuli. Ali, to niste zaboravili jer je bol sadašnjeg problema onaj isti iz djetinjstva. Bez obzira koliko je istinit i razuman vaš sadašnji bol, to je ipak samo onaj isti iz djetinjstva. Slijedeći korak bit će puno lakši. Tad ćete početi uočavati isti obrazac ili imiđ koji se ponavlja u vašim poteškoćama. Naučit ćete raspoznavati sličnosti u odnosima između vaših roditelja i ljudi koji vam sada zadaju bol.

Problem je da mnogi ljudi nisu svjesni nikakvog bola, niti prošlog, niti sadašnjeg. Neprestano ga potiskuju. Njihovi problemi se ne javljaju kao bol. Nisu svjesni da neograničano više boli nakupljeni, potisnuti bol. To je opet dječji način negiranja problema – ako ga ne vidimo, tada niti ne postoji. Oni ne znaju da jaki bol koji se proživljava, da se on u jednom trenutku pretvara u zdravi bol koji nas oslobađa gorčine, napetosti, tjeskobe i frustracije.

Ima ljudi koji proživljavaju bol, ali cijelo vrijeme očekuju da će netko drugi smanjiti njihovu patnju. Njima će biti lakše razumijeti da je taj bol posljedica dječjih očekivanja da će nas drugi voljeti kao da smo još uvijek djeca.

Morate si dozvoliti da osjetite bol određenih trenutnih neispunjenja i usporediti ga s bolom iz djetinjstva da biste shvatili da je jedan te isti. Tada ćete shvatiti da ponovno stvarate odnose po istom obrascu pokušavajući sada prisiliti druge da vam budu idealni roditelji; kako sada pokušavate popraviti situaciju iz djetinjstva da biste “pobijedili”. Najznačajnija sličnost sa roditeljima je podjednaka vrsta nezrelosti i nesposobnosti za ljubav. Tako stvaramo iste uvjete iz djetinjstva da bismo ih ispravili. Naš strah, samokažnjavanje, frustracija, ljutnja, neprijateljstvo, ne davanje ljubavi i pažnje – sve te značajke ranjenog djeteta ili negativnosti u nama – izazivaju ono najgore u drugoj osobi. Zrelija osoba će naprotiv izazvati ono dobro u drugoj osobi, jer u svakoj osobi postoji zreli dio.

Steći ćemo drugačiji pogled na svoj vlastiti bol i tako osloboditi odgovornosti druge za njega. Tada ćemo objektivno sagledavati druge, jer ćemo pronaći iste reakcije u sebi i drugima. Koliko poznajemo sebe, toliko poznajemo i druge. Smanjivat će se osjećaj odbačenosti i osjećaj krivnje koji se javljaju kad druge optužujemo, jer se osjećamo pretjerano od njih povrijeđeni. A isto tako odbijamo biti svjesni o tome da smo povrijeđeni. I tako neprestano utječemo jedni na druge i nismo toga svijesni.

Polako ćemo uvidjeti ponavljanje obrasca i uzaludnost takve strategije. Pomotrit ćemo sve svoje reakcije s novim uvidom i razumijevanjem. Prihvatit ćemo sebe onakvima kakvi smo upravo sada i nećemo više trebati biti voljeni kao što smo to trebali kad smo bili djeca. Uvjet za to je da shvatimo da to još uvijek želimo, pa više nećemo tražiti takvu vrstu ljubavi. Budući da nismo više djeca, tražit ćemo ljubav na drugačiji način, dajući je, umjesto očekujući. Naš život će se ubrzo početi mijenjati, jer ćemo dozvoljavati drugima da budu ono što jesu, što je najveći znak zrelosti i ljubavi.

Kriza - terapeut i učitelj

Najjednostavnije bismo krizu mogli definirati kao vrhunac poremećaja koji služi kao učitelj i terapeut. Kriza postiže promjenu mišljenja i osjećanja koji dovode do ravnoteže. Kriza se pojavljuje u obliku bola, poteškoća, promjena starih načina života i neizvjesnosti. Ona ruši stare načine razmišljanja koji se temelje na neistinitim zaključcima, pa zbog toga i na negativnostima. Ruši stare navike i stvara nove, zdravije. To je uvijek bolno, ali preobrazba je bez nje nezamisliva.

Što je kriza bolnija, to je prethodio veći otpor promjeni. Život je vječna mjena i svaki otpor toj promjeni stvara bol. U području života gdje se ne opiremo promjeni nemamo problema i ispunjeni smo. I obrnuto, tamo gdje se opiremo promjeni, kriza je neizbježna. Rast znači promjenu, a otpor rastu znači krizu. Rasti znači sagledavati i transformirati našu negativnost. Negativni dio ličnosti su pogrešno shvaćanje, destruktivne emocije, stavovi i obraci ponašanja koji proizlaze iz njih; izgovori i obrane. Pogrešna shvaćanja, tj. neistiniti sistem vjerovanja iz djetinjstva, stvara obrasce ponašanja koji se čine da dokazuju pogrešno vjerovanje. Život postaje ono u što vjerujemo, pa tako se pogrešni obrasci ponašanja učvršćuju dok ne izbije kriza koja ih ruši. To isto vrijedi i za osjećaje. Što se više opiremo strahu, to on više jača, pa imamo tada strah od straha, pa od tog straha – svaki slijedeći stah se povećava sve do panike. Osim toga strah može prikriti bijes; depresija može prikriti strah. Rekli smo već da opiranje negativnim osjećajima znači njihovo guranje u nesvjesno od kuda prikriveno djeluju – to znači da postaju jači, pa ih se onda još više bojimo i još jače potiskujemo. To dovodi do toga da više ne znamo što osjećamo, do osjećajne amnezije, jer smo negiranjem negativnih osjećaja, potisnuli i pozitivne. Kad bismo učili da osjećamo sve svoje osjećaje, a da po negativnim ne činimo, negativni osjećaji bi konstruktivnim proživljavanjem sazrijevali u svoju suprotnost. Tako bi prihvaćanjem i proživljavanjem bola počeli osjećati radost i zadovoljstvo; kroz poniznost i iskrenost da priznamo svoju mržnju i da je proživimo konstruktivno, u toj mjeri raste i naša sposobnost za ljubav. kroz prihvaćanje i proživljavanje straha on se gubi, a raste naša sigurnost. Što više izbjegavamo jednu suprotnost, to manje možemo doživjeti njezinu suprotnost. Tako dugo dok negiramo svoje osjećaje, oni postaju »zid«, oni postaju naši neprijatelji i moramo onda biti preplašeni naših osjećaja. Onda imamo bolan proces: strah od straha, bol zbog bola, mržnju zbog mržnje. Taj proces raste i završava krizom. Ako prvo proživimo svoje najnegativnije osjećaje kao što su to mržnja, okrutnost, ljutnja, bijes, kao i sve njihove popratne osjećaje: zavist, ljubomoru, pohlepu, neiskrenost i dr. i pošteno ih priznamo, tada riskiramo pokazati svoju ružnoću, a ljepota je u našoj iskrenosti. Ako pri tome zamolite Boga za pomoć , vrlo brzo će se vaš život početi mijenjati začuđujućom brzinom. Jedino razokrivanjem onoga čega se bojite pokazati, možete naučiti kako se time nositi. Dakle koliko možete sebi dozvoliti loše osjećaje, u istoj mjeri to možete s dobrima.

To vrijedi za sve što nam se u životu događa – što se manje opiremo promjeni to nam život postaje radosniji i lakši. Prihvaćanjem i teških perioda u životu kao lekcija, oni brže prolaze, jer se ne opiremo učenju. Učiti znači staviti u pitanje naše stavove i proživjeti sve emocije, negativne konstruktivno. Na taj način iskrenost prema sebi postaje najvažnija značajka ličnosti. Tad ćemo i najmanju »sjenu« u životu smatrati krizom i pokušat ćemo je istražiti tako da tražimo njeno istinito značenje. To znači preuzeti odgovornost za sve što nam se događa, uz znanje da nema neriješivih problema.

Jačina krize pokazuje jačinu opiranja promjeni. Često se vanjske krize –rat, gubitak doma, bolest i smrt voljenih osoba - lakše doživljavaju od unutarnjih kriza jer su vidljivije i njima se toliko ne opiremo kao unutarnjoj promjeni. Unutarnja promjena zahtijeva drugačije sagledavanje životnih okolnosti, sebe i drugih koji su nam važni. Naše subjektivno tumačenje događaja čini krizu nesrazmjerno bolnijom. Možemo reći da je svaki negativni doživljaj, iskustvo i bol su rezultat krivog sagledavanja života. Jednom kada se toliko razvijemo da nam postane navika da prvo preispitamo svoje sakrivene, pogrešne pretpostavke i destruktivne reakcije kada se bilo što neželjeno pojavi u našim životima, i kad se u potpunosti otvorimo istini i promjeni, naš život će se ubrzo početi mijenjati. Bol će postati srazmjerno rijeđi, a radost će sve više postajati naše prirodno stanje. Kriza će sve više postajati nepotrebna. Tad se ritam rasta može nastaviti glatko bez bolnih slamanja negativnih crta ličnosti.

Možemo reći da ima ljudi u čijem životima nema niti velikih padova, niti velikih uspona kao da žive nekim »sivim« životom. Nema niti neke radosti, niti nekog bola. Treba reći da kad se pojavi kriza u nečijem životu, tada je ličnost i spremna za promjenu. Osoba duboko u sebi na nesvjesnom nivou želi ljubav i kriza se pojavljuje kao terapeut. Što je veća kriza, to je promjena veća. U trenutku kad smo razumijeli zašto se kriza događa, kriza prolazi. To znači kada smo razumijeli poruku krize, kriza se završava; naučili smo što je bilo potebno. Bez obzira kako tko doživljava krizu, uvijek u njoj postoji poruka koju treba otkriti, a koja govori o našem vlastitom životu. Bitno je naučiti da ne okrivljavamo druge ljude za ono što se nama događa, bez obzira koliko vidljivo bili loši, jer znamo da uvijek imamo pravo na obranu. Drugi loš način je da okrivljavamo sami sebe i tako uništavamo sebe. Stav: »Ja sam toliko loš, ja ništa ne vrijedim.«, je uvijek neiskren i treba ga spoznati da riješimo krizu.

Ako naučimo istražiti i najmanju sjenu iz svakodnevnog života tako da istražimo njeno najdublje značenje, naučit ćemo se nositi s malim krizama tako da do velikih neće ni doći. Treba reći da je i najmanja sjena kriza. Pitajmo sebe: »Što ne želim vidjeti i što ne želim promijeniti?« Odgovor koji ćemo naći na to pitanje bit će rješenje krize i kriza je ispunila funkciju. Tako će se prepreke na putu ili »doline u životu« postati učitelji i terapeuti, a što život zapravo uvijek i jest kad ga pokušate razumijeti.

Prošli uta smo govorili o tome kako naša nesvjesna očekivanja utječu na nesvjesno u drugima. Dodajmo tome da onoliko koliko ćemo vidjeti negativnost u nama samima i biti spremni da se mijejamo, toliko će krize biti manje u našem životu. Jer ako smo slijepi prema nama samima i zato imamo otpor prema promjeni, nećemo moći biti svjesni što se događa s drugim ljudima, pa se nećemo moći nositi snjima. Kako se bude povećavala naša sposobnost da vidimo što nas to smeta u nama samima i budemo spremni to mijenjati, u toj mjeri ćemo moći vidjeti negativnost u drugim ljudima, a da nas to bude ostavljalo slobodnim, i moći ćemo se učinkovito obraniti.

Recimo još da kako se opiremo promjenama da strah raste, a kriza postaje bolnija. Lekcija se mora ponavljati dok se ne nauči – dok se ne razotkrije strah od promjene kao greška. Pozitvna promjena se treba željeti; moramo biti voljni da budemo u istini i biti spremni mijenjati se i moliti Boga da nam omogući promjene. Tada treba strpljivo i s povjerenjem čekati da se promjene dogode.

Dakle, što se više opiremo krizi, ona je bolnija, jer se sve više gubi povezanost s uzrokom. Kad pobjegnemo u zaklon doživljavamo samo trenutno olakšanje. Treba se svjesno odlučiti proći kroz krizu i zamoliti kroz molitvu i meditaciju za pomoć. Osjetit ćete da niste sami. Osim toga važno je da činite najbolje što znate – bolje i tako ne možete. Nije važno hoćemo li pri tome raditi pogreške – uvijek možemo iz grešaka učiti. Bitno je boriti se i učiti. Tada će krize postajati sve rijeđe i sve manje bolne u našem životu

Samopuzdanje

Samopouzdanje, prihvaćanje i ljubav prema samom sebi nedostaje nam kad god osjećamo neizvjesnost, strah, nesigurnost, krivnju, sumnju i manju vrijednost. U mjeri u kojoj su ovi osjećaji prisutni u nama, u istoj mjeri nedostaje nam samopouzdanje. Što smo manje svjesni tih osjećaja , to smo nesposobniji riješiti problem. Samo svjesnost o tome koliko ne volimo niti ne poštujemo sebe će omogućiti da to počnemo mijenjati.

To je sukob koji je u nama i kojeg treba postepeno postati svjestan. Možda je jedini način na koji sada možemo prepoznati da ne volimo sebe onaj posredan. Možemo osjetiti stidljivost, nesigurnost i bojazan od toga da budemo odbačeni i kritizirani. Također možemo osjetiti osjećaj manje vrijednosti i katkad osjećaj krivnje kad za to nema nikakvog vidljivog povoda. Možda osjećate da bi vaš život mogao biti puno ispunjeniji nego što je sada. To su sve simptomi da ne volimo sami sebe, a to znači da nemamo najbolje mišljenje o samima sebi. Kad taj osjećaj nedovoljnog samopoštovanja bude svjesniji treba ga učiniti potpuno svjesnim.

S druge strane, možemo poprilično jasno vidjeti ono što je negativno. No, tada to možemo pogrešno opravdavati jer vjerujemo da ako imamo neke negativne crte da trebamo odbaciti sebe u cjelosti. Ne uspijevamo razlikovati odbacivanje osobine od odbacivanja osobe, bilo nas samih, bilo drugih. Zato negiramo, racionaliziramo ili čak uljepšavamo negativne i destruktivne osobine

Da bismo to mogli promijeniti trebamo shvatiti da je život vječna mjena i da je sve podložno promijeni, pa tako možemo mijenjati i naše negativne crte. Svatko od nas se može mijenjati, rasti i povećavati svoju dobrotu. Naša istinska ličnost sa svojim potencijalom za dobrotu, bez obzira koliko smo sada pakosni; za ljubav, bez obzira koliko sada bili sebični; za snagu i cjelovitost, bez obzira koliko sada bili slabi i koliko smo u stanju zbog straha izdati sebe i druge – ta naša ličnost je stvarnost koju možemo, ako to želimo, sve više ostvarivati. Bit života je vječna promjena. Ljudi u dubokoj depresiji i beznadnosti nisu svjesni te činjenice da sve u svom životu mogu mijenjati

Najveći otpor promjeni je uvjerenje, manje ili više svjesno, da smo loši i da je to naša priroda, tj. nešto što se neda mijenjati, pa se držimo tih svojih crta da ne bismo prestali postojati. To je razlog što se držimo za crte koje ne volimo u sebi umjesto da ih krenemo mijenjati. Nesvjesno uvjerenje stvara očaj, a to onda još otežava da mijenjamo crte koje nam se ne sviđaju. Niti ne pokušavamo. To je ona slavna rečenica koja stvara osjećaj beznadnosti kod svih: »Ja sam takav!To postaje začarani krug – misleći da se ne možemo mijenjati ne spoznajemo našu Istinsku ličnost, a to je naš kapacitet za ljubav i za davanje sebe, a to opet onemogućava samopouzdanje.

Svi smo mi sposobni za promjenu ličnosti samo moramo znati daje to moguće. Jer nam svaka situacija daje mogućnost da reagiramo na novi način. Rekli smo da možemo birati kako ćemo reagirati, ali da onda više ne možemo kontrolirati posljedicu te reakcije. Ali, činjenica je da cijelo vrijeme imamo izbor. Nismo više bespomoćni kao djeca, imamo izbor. No, na prvi pogled jednostavnije je automatski reagirati sklopom reakcija iz djetinjstva, umjesto da ako nismo zadovoljni određenim područjem života, da promislimo kako ćemo regirati na novi način. Problem je da ne vidimo povezanost između naših odabira i posljedica tih odabira, pa okrivljujemo druge i život za nesreću u našem životu.

Kad se osjećamo nesretno i beznadno možemo sebe upitati: »Mogu li reagirati na drugi način na ovu situaciju, koja mi se čini nepravednom, i na koju reagiram negativno jer se osjećam beznadno, ljuto i jadno?« I tada se možemo p