30.05.2002.
(Mt
28,1-10; Mk 16,1-11; Lk 24,1-11; Iv 20,11-18)
Teško je doživjeti, iskusiti
uskrsnu radost. Uzrok tome su mnoge naše nutarnje žalosti, nesigurnosti, bolna
iskustva, nepovjerenje prema životu.
Pratim žene na putu prema praznom
grobu i njihovo iskustvo Isusa uskrsnuloga. Želim otkriti Gospodinovu poruku za
mene.
Žene odoše na grob ranom zorom: tjeralo
ih je veliko poštovanje i velika, čista ljubav prema Isusu. Htjele su mu
iskazati posljednju pažnju, uslugu. Nisu razmišljale o zaprekama na putu do
Isusova tijela. Vodilo ih je srce.
"Razboriti ljudi" bi ih upozorili na trostruku zapreku do
Isusova tijela: na stražare, koji im neće dozvoliti da dođu do groba; na veliki
grobni kamen, "koga ni više ljudi ne bi moglo maknuti"; na pečat
Velikog vijeća, koji nitko nekažnjeno ne može skinuti. Kada su stigle na grob,
stražari su već pobjegli, kamen je bio otkotrljan daleko, a pečatu ni traga.
Bog je jači od vojnika: od ljudske
moći; od prirodnih sila i otkotrljao kamen daleko; od ljudske vlasti i ona mu
se mora pokoriti.
Ako dopustim da me srce vodi k
Bogu, neće postojati nikakva zapreka na putu do Njega. Tražim li Boga iskreno,
s ljubavlju, spreman da mu se predam, da živim za Njega? Ili u traženju Boga
čeznem da meni bude lijepo?
"Zašto tražite živoga među
mrtvima? On nije ovdje!" Nije li moj pogled odviše okrenut
prema grobu, patnji, nesreći, zlu? Ako previše upirem pogled u zlo, ako sam
pesimist, nikada neću prepoznati Boga koji je živ, koji je izvor života,
radosti, sreće. "Žalost je dah koji puše iz pakla", reče blaženi
Columba Marmilon.
"Uskrsnuo je!" On je
živ. Ne može umrijeti. On sam je život i svemu daje život. Dopuštam li Mu da me
stalno oživljuje, ispunja, usrećuje?
"Sjetite se kako vam je
govorio dok je još bio u Galileji: 'Treba da Sin čovječji bude predan u ruke
grešnicima i da bude razapet te da uskrsne treći dan!'" Ono na
što je Bog preko anđela podsjetio žene, na to podsjeća i mene: Moram slušati
Krista; biti spreman s Kristom biti predan, izdan, moram biti spreman da budemo
razapet na svoj životni križ... ali ne smijem nikada zaboraviti da sve te
nedaće sigurno vode prema uskrsnuću.
"Idite i recite njegovim
učenicima, posebno Petru: Pred vama ide u Galileju; ondje ćete ga vidjeti, kako
vam je rekao." Zadaća koju su žene dobile više je nego lijepa:
navijestiti radost Isusove pobjede, radost Novoga života. To je njihovo
poslanje, njihova zadaća tijekom cijele povijesti Crkve. Bog se objavljuje
ljudima da ga oni objavljuju dalje. Kada, kako i gdje se Bog meni objavio? Kako
mi se sada objavljuje? Objavljujem li ja uskrsnu radost drugim?
Marija Magdalena je plačući
tražila Isusa. Njena čežnja za Isusom bila je veća od njene žalosti.
Ljudi velikih želja, velike ljubavi prema drugima uvijek će biti jači od
pesimizma.
"Ženo, zašto plačeš?" pita Isus
Magdalenu. «Čovječe, zašto plačeš?» Pita Bog mene. Zašto sam, nakon Kristova
uskrsnuća, još uvijek žalostan? Zašto sam žalostan nakon što mi je oprostio
grijehe? Zašto sam žalostan kad mi je pripremio stan na nebesima? Zašto sam
žalostan kad mi je obećao dati Snagu odozgo, kad mi osigurava pobjedu dobra nad
zlom?
"Uzeše moga Gospodina i ne
znam kamo ga staviše" - tako je mislila Magdalena. Tako i ja često mislim,
posebno onda kada me Bog povede trnovitim putem patnji, gubitaka, umiranja. A
upravo onda kada mi se čini da su mi Ga drugi ukrali, ili da su mi Ga ukrali
moji grijesi, moja nevjera, On mi je najbliži, On tada sa mnom razgovara, On mi
dolazi kao Spasitelj, Prijatelj.
"Marijo"-"Rabbuni!" Bljesak
susreta! Isus je izgovorio njezino ime s Božanskom ljubavlju i to je Mariju
preobrazilo. Marija Mu se, zauzvrat, poklonila, obujmila Mu noge. Kad Bog
izgovori moje ime, kad ga čujem srcem, predat ću Mu se poput Magdalene.
"Nemoj me dulje držati, jer
još nisam uzišao k Ocu, nego idi k braći mojoj i reci im: 'Uzlazim svome Ocu i
vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.'" Isus, poučava Mariju da
ovaj život nije mjesto vječnog susreta s Bogom. Ne smije ga zadržati za sebe.
Treba ići Isusovim učenicima, Isusovoj braći, i njima javiti radosnu vijest
Uskrsnuća. Reći im da će Isus uzići svome Ocu, koji je poslije Isusova Djela
Otkupljenja postao Otac svim ljudima.
Nije li to i moja zadaća: ne
ponašati se ovdje kao da sam već u raju, nego govoriti ljudima, i riječima i
djelima, da je Isusov i naš Otac na nebesima. On nas čeka da nas primi u vječni
zagrljaj.
"Ovima se te riječi učiniše
kao izmišljotina. I nisu im vjerovali." Bilo je odviše teško
povjerovati da se tragedija Velikog Petka okrenula u Uskrsnu radost. Nakon
mnogih razočaranja i gubitka nade teško mogu vjerovati da je prava istina o
životu ljepša nego je mogu zamisliti.