(Lk
22,54-62)
Koliko je Petar samouvjereno
nastupio na Posljednjoj Večeri, toliko se sada pokazalo koliko je njegovo
samouvjerenje bilo bez ikakva temelja. Razmišljanje
o Petrovom slučaju pomoći će mi da budem iskreniji i ponizniji; da se više ne
oslanjam na sebe, nego isključivo na Boga.
54. Petar je Isusa slijedio izdaleka. U sebi rastrgan, podvojen između pristanka i odbijanja, između
znatiželje i straha upao je u osinjak, izložio se opasnosti koja je bila veća
od njegove snage. I ovdje je njegova preuzetnost došla do izražaja. Bila je
dovoljna riječ jedne vratarice da se nađe ugrožen i da potraži spas u nijekanju
svoga Učitelja. Obična zemaljska vratarica nadvladala je nebeskog vratara, da
mu bude jasno kako Isus neće graditi budućnost svoje Crkve na ljudskoj snazi,
nego na Kristovoj prisutnosti i miolosti.
57. "Ženo, ne poznam ga!" kaže Petar ženi za Isusa. Da, možda je imao i pravo: nije poznavao
Isusa u njegovoj nutrini, nije shvaćao Kristove stavove, nije prihvatio Kristov
način spašavanja čovječanstva. Do dolaska Duha Svetoga Isus mu je bio
nepoznanica. Tek ga je Duh Istine uputio u svu istinu.
58. «I ti si njihov!" - "Nisam!" Dijalog s
nekim drugim čovjekom prinudio je Petra da se odreče i svojih drugova, onih za
koje je rekao da bi mogli izdati Isusa prije njega. Kad čovjek zaniječe Boga,
zaniječe i čovjeka. Stav prema Bogu ponavlja se u stavu prema ljudima.
59. "Nakon sat vremena: "I ovaj je bio s njim - Čovječe, ne znam što
govoriš!" Petar je imao čitav sat vremena razmisliti o onom što je
učinio svom Isusu. Ništa nije smislio. Strah ga je natjerao da govori, a da ne
zna što govori. Ni na Taboru, u euforiji, nije znao što govori. Osjećaji i
pozitivni i negativni mogu čovjeka blokirati, odvesti na krivi put.
"Osjećaji su dobri sluge, ali loši gospodari.»
61. Pijetao zapjeva... Isus upre pogled u Petra. Sve je srušeno. Dok Isus daje život za svog
učenika, za svijet, njegov prvi učenik ga se odriče... Možda bi pijetao uzalud
kukurikao da Isus nije upro pogled u Petra. O, taj Kristov pogled! To Božje
prodorno oko koje dijeli kosti i moždine. Pod svjetlom tog pogleda Petar je
ugledao ruševine svog prijateljstva s Isusom, svog izabranja, svog bića. Sve je
slomljeno, uništeno... Morao je Petar, više nego drugi, doživjeti da Isus ide u
smrt kako bi, prije svih ostalih, njega spasio. Jednom je tonuo u valovima i
Isus mu je pružio ruku. Sada je potonuo u svoj kukavičluk, strah, grijeh.
Odijelio se od života.
62. - Iziđe te zaplaka gorko. Bile su to suze iz dna Petrova bića
koje je u svom dnu do kraja poniženo i ugroženo i koje vapi za spasenjem; bile
su to suze žalosti, suze bola, suze poništenosti. Isus je prije
rekao:"Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!" (Mt 5,4).