03.03.2002.

37-SUSRET MARIJE I ELIZABETE

(Lk 1,39-56)

Prema opisu sv. Luke bio je to susret koji je nadahnjivao i obogaćivao i Mariju i Elizabetu.

Odakle ova radost? Zbilo se ono za čim čezne u najdubljim dubinama svako ljudsko biće: nakon grijeha i prekida odnosa između čovjeka i Boga - došlo je vrijeme ponovnog susreta s Bogom, došlo je vrijeme spasenja. Marija, puna milosti, sluša riječi: "Gospodin je s tobom!" Bog je ispunja svojom prisutnošću, prožima svojim Duhom te ona i srcem i tijelom začinje Sina Božjega, Spasitelja.

A onda dolazi do susreta čovjeka s čovjekom: Marija se susreće s Elizabetom. Ovaj susret prototip je svih pravih susreta. Marija se ispunjena Bogom žuri Elizabeti da s njom podijeli radost. A Elizabeta noseći u sebi plod, dar Božji-Ivana, ispunjena silinom Duha Svetoga pridružuje svoju radost Marijinoj u jedinstveni usklik radosti i zahvalnosti Bogu. Njezina radost bila je tolika da ona «viče iz svega glasa».

Susret Marije i Elizabete nadahnjuje želju da se i ja naučim životno susretati s Bogom i da tu puninu susreta živim u susretu s ljudima.

Da se dogodi takav susret moram se najprije susresti s Bogom i dopustiti mu da mene osobno ispuni Bog; da Duh Božji oplodi moje misli, riječi i djela, preobrazi me u Krista. A onda u tom svjetlu da prepoznam drugoga s istom milosti, koji se susreo Bogom, koji nosi u sebi isti dar života, istu radost, puninu: Susresti se s drugima znači donijeti mu bogatstvo koje je Bog meni dao i primiti bogatstvo koje je Bog njemu dao i tako se sjediniti u pjesmu zahvalnicu za «velika djela koja nam učini Gospodin". Tada moja želja da pomognemo drugima na putu prema Bogu neće biti «dužnost, obveza». Ona će se roditi iz punine koju sam nosim u sebi i zbog koje ne mogu mirovati, nego je želim podijeliti s drugima – kao što je to učinila Marija. Tada će moji susreti biti plodni i radosni prema izreci: "radost podijeljena s drugim dvostruko je veća".

U susretu s drugima dolazi do izražaja ono što ja u sebi jesam i što u sebi nosim. Zato mi susreti s drugima mogu pomoći da prepoznam sebe i svoju objektivnu vrijednost. U drugome, kao u vlastitom ogledalu, prepoznajem svoj pravi, istinski, objektivni lik, svoj identitet. Ako druge obogaćujem, ako se drugi kraj mene i u društvu sa mnom osjećaju istinski lijepo i dobro, ako im uzdižem duh, oplemenjujem srce, potičem na hrabri hod naprijed, ako u tom smislu razveseljujem druge, onda djelujem s onom vrijednošću i dobrotom koju je Bog meni dao... Ako moji susreti, naprotiv, drugima donose nemir, tugu, gorčinu, prazninu, osjećaj poniženosti... onda ja djelujem pod utjecajem zloga i njegovih plodova.

Naši susreti odražavaju i naš afinitet, našu konaturalnost. Što nam je netko bilo u čemu sličniji to se lakše i bogatije s njim susrećemo, prepoznajemo sebe u njemu i njega u sebi – prema izreci: "Reci mi s kim si i reći ću ti kakav si!"

Da se mogu stvarno susresti s drugima, moram prevladati ljudske razlike, ljudske kategorije, ljudske granice, koje sužavaju i moje horizonte i moje srce. Čovjek uskih horizonata, uskogrudno bira samo sebi slične, a i njih samo na kratko vrijeme. Čovjek koji je širokih horizonata i široka srca, koji se može uživljavati u razne temperamente i naravi može se suživjeti s većim brojem ljudi, više komunicirati, više davati i više primati.