DVS 09.02.2002.

22-ISUS I SAMARIJANKA (Iv 4,4-26)

Isusov razgovor s ljudima bio je vrlo osoban, prilagođen sugovornicima, na njihovo duhovno dobro i duhovni rast.

"Oživimo" jedan takav susret. Isus je bio umoran, gladan i žedan. Poželio je ugasiti žeđ, ali nije imao čime zahvatiti vode iz zdenca.

Tada dođe neka Samarijanka, jedna od mnogih, ali posve određena osoba sa svojim kvalitetama i nedostacima, sa radostima i žalostima, s teretom grijeha.

Isus ju je promatrao kao jednu od onih kojima je došao pružiti ruku, pokloniti pažnju, ljubav, spasenje. Hoće li ona prihvatiti pruženu ruku? Isus je nenametljiv, prema njoj se tako postavlja da ga može prihvatiti i da ga može odbiti. Prava ljubav poštuje slobodu.

Žena je u Isusu vidjela stranca, Židova, jednoga od onih koji se prema Samarijancima ponašaju neprijateljski. Ne želi s njim imati posla.

Potiče li me Isusov stav da u svojim odnosima prema «lošim» ljudima zauzmem stav poštovanja, slobode i ljubavi? Ili je on neprijateljski, više sličan stavu ove žene prema Isusu?

Dok je žena zahvaćala vodu, Isus joj se obrati kratkom molbom: "Daj mi piti!" Moleći je za uslugu s njom uspostavlja kontakt, želi joj pomoći; želi joj dati "vodu koja teče u vječnost", pružiti joj ruku spasenja.

Isusova pružena ruka nije prihvaćena; naprotiv, izazvala je određeni prezir i ironični, odgovor: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Daje mu do znanja da ne prelazi olako preko neprijateljstva. Isus nije povrijeđen ženinom distancom i hladnoćom.

Možda i ja danima, mjesecima, godinama u sebi nosim gorčinu, predbacujem drugima zlo koje su mi nanijeli, osuđujem ih, ostajem nepovjerljiv, spor, hladan, tvrd, uporno ukorijenjen u starim okrivljivanjima, razmiricama, svađama, ranjen starim nepravdama? Ili sam spreman, poput Isusa, zamoliti nezgodne osobe za kakvu uslugu i tako ući u dijalog?

Isus želi pomoći ženi, da ju otvori za mir, radost, sreću. S poštovanjem prema njoj, nastavlja: «Kad bi znala dar Božji, i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala, i on bi ti dao vode žive.»

Žena mu više ne govori da je Židov, ali ipak s ironijom odvraća: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti, dakle, voda živa? Prihvaćajući ga kao sugovornika, priznaje da imaju zajedničkog patrijarhu: "Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova, koji nam dade ovaj zdenac, i sam je iz njega pio...?"

Mogu li sugovornici u mom ponašanju prema njima, osjetiti poštovanje, otvorenost?

Isus svakog čovjeka poštuje i voli bez obzira na njegove grijehe. Govori ženi: «Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada; postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Otkrivajući joj najdublje tajne spasenja pruža joj šansu, ruku.

Žena se i dalje vrti isključivo oko zemaljskih dobara: "Gospodine, daj mi te vode da ne ožednim i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati" Isus je želi povesti u dubinu gdje je izvor prave sreće ili nesreće: "Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo." Isus ulazi u njezin život, njezinu grešnost. Žena to želi izbjeći: "Nemam muža!" Isus ruši njezinu ogradu: "Pet si, doista, muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." Iako gorka istina oslobađa. Žena je pogođena u srži svoje bijede. To boli. Isus dalje ne kopa po njenoj rani. Ona izmiče i svraća pozornost na spasenje koje i ona očekuje: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati."

Isus, dalje nastavlja pričati sa ženom kao s prijateljicom. Govori joj da će se "pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini", a ne na Garizimu, niti u Jeruzalemu. Nevjerojatno Isusovo povjerenje u jedno grešno stvorenje! Žena prihvaća i izriče svoju upotrebu za Mesijom koga i ona čeka: "Kad dođe Mesija, objavit će nam sve.". Tada joj se Isus u potpunosti objavi: "JA SAM, ja koji s tobom govorim!"

Vjerujem li da i ja mogu biti prisan s Isusom? Da će se i meni objaviti? Da svaki grešnik može prijateljevati s Bogom? Da on može svako ljudsko srce, pa i moje promijeniti?