|
Htjeti trpjetiKada se u duhovnim vježbama govori o trpljenju, među sudionicima nastaju mnoga pitanja. Zašto mi kršćani moramo trpjeti nepravdu, a da joj se ne odupiremo? Zašto moramo probleme uklanjati tako da pasivno trpimo zlo što iz njih proizlazi? Nije li za život nesposoban onaj koji svoje nevolje samo pasivno promatra? Nije li to znak kukavičluka ako se čovjek ne usuđuje suprotstaviti zlu čovjeku i obračunati s njime? Zašto moramo sve tolerirati? Nije li to oblik kriminala ako čovjek promatra nepravdu i ne čini ništa? Zašto se mi ne bismo aktivno boriti protiv tlačenja siromašnih? U mom je vlastitom interesu da na ova opravdana pitanja dadem iscrpan odgovor.
Ono što govorim valja uvijek promatrati s vidika kontemplacije. Vidjeli smo da postoji područje svakodnevnoga, područje u kojem je naš život usmjeren prema van, gdje trebamo biti aktivni u razmišljanju i djelovanju. Na tom području treba se dokazati. Tu treba raditi, producirati, djelovati na druge, boriti se i razračunavati se s drugima. Tu valja držati zapovijedi, stjecati kreposti, raditi na promjenama psihičkih i karakternih vlastitosti. Na tom području mogu se organizirati i političke i socijalne aktivnosti.
No, postoji i područje nutarnjega, područje kontemplacije, na kojem čovjek može samo promatrati, pouzdavati se i trpjeti. Razmišljanje i djelovanje, dokazivanje vrijednosti i dohvaćanje ciljeva tu nije moguće.
Oba ova područja postoje u isto vrijeme u istim ljudima. Potvrdit ćemo ovo jednim primjerom.
Netko me u jednom razgovoru uvrijedi. Kako reagiram? Mogu uzvratiti udarac ili, ukoliko kažem da se tu ne radi ni o kakvoj uvredi, sve potisnuti u sebe. U nijednom od ova dva slučaja nisam izliječio povredu. Uzvraćanje udarca jest jedna reakcija upućena prema van. Ona ne donosi otkupljenje. Naprotiv, moj sugovornik će na moju reakciju po svoj prilici uzvratiti još jače. U drugom je slučaju, u kojem sam progutao uvredu, ona zaglavila u mome grlu i guši me. Ni tu ništa nije otkupljeno. I potiskivanje i uzvraćanje udarca, naime, idu za tim da zapriječe trpljenje, i obadvoje leži na području djelovanja.
Kako se onda događa iscjeljenje? Puštam da uvreda prodre do mene. Osjećam bol: “Povrijeđen sam. Boli me. To smije boljeti jer je povreda.” Time započinje trpljenje. Nikakvo djelovanje, nikakvo razmišljanje, samo trpljenje. Iscjeljenje je započelo. Ako svome partneru ne moram hitno odgovoriti, neću onda ni reagirati. Trebam vremena da se rana preobrazi u ožiljak. Ako se radi o teškoj povredi, treba prespavati, jednom, dvaput, sedam puta. Kada više ne boli, postala je ožiljak. Tu je, ali kao ožiljak izgubila je svoj prijeteći karakter. Tada se mogu svome sugovorniku vratiti, mogu s njime govoriti o ovoj povredi. Mogu se tu postaviti energično, ali moja reakcija više neće biti nošena mržnjom. Boli je nestalo, stoga ja mogu nastupiti s ljubavlju.
Na ovom primjeru lijepo se vidi da se razlikuju reakcije koje su upravljene prema van od onih koje su upravljene prema unutra.
No, uzmimo da sam teško povrijeđen, ali ne mogu nad tim sedam puta prespavati jer izvanjske okolnosti traže da reagiram odmah. I u ovom slučaju trebam pripustiti bol k sebi. Kao što sam ranije opisao, osjećam: “Ranjen sam, i boli me, i smije me boljeti.” U tom trenutku započinje proces otkupljenja. No, budući da vanjske okolnosti, kao što smo pretpostavili, traže da reagiram odmah, moram ostati sa sugovrnikom i nemam vremena čekati da sve zacijeli. Moja reakcija bit će prožeta određenom količinom mržnje, koja još nije mogla biti otkupljena. Ova mržnja ipak neće biti u svojoj punoj snazi, budući da je proces iscjeljenja već započeo. Što nam vanjske okolnosti dadnu više vremena, u većoj mjeri bit će iscijeljena ova povreda. Vanjske okolnosti mnogo puta određuju kada će nastupiti naša reakcija.
Odgovor na navedena pitanja možemo sažeti ovako: Ako ne postavljam nikakve granice trpljenju, ako sam spreman dopustiti, ako se ne želim braniti, onda govorim o nutarnjim a ne vanjskim reakcijama. U našim kontemplativnim duhovnim vježbama govorim jedino o nutarnjoj dimenziji. Tu učimo novi način vladanja. Izvanjsko vladanje, naprotiv, uvelike je ovisno o izvanjskim okolnostima. Kako će netko izvana reagirati, to mnogo puta određuju potrebe izvana. Prikladnije je doduše reagirati onda kada je rana već zacijelila, jer onda reagiram s ljubavlju, ali izvanjske okolnosti mogu opravdati i preranu reakciju, pa i onda kada je podložna osjećajima mržnje.
Mnogi psiholozi zastupaju mišljenje da moramo učiti kako se obraniti. To je ispravno, ali se odnosi jedino na izvanjske reakcije. Ako me netko ometa, ponaša se prema meni nepravedno, ili je agresivan prema meni, ja mogu i trebam prema njemu izvana postaviti granice. Ali iznutra ne smijem ničim ograničavati ljubav prema njemu.
U Latinskoj Americi vidio sam nesnosne nepravde i upoznao mnoge ljude koji su se zauzimali za pravdu. Neki od njih nisu mogli gledati takvo stanje i borili su se protiv njega nošeni bijesom i mržnjom. Drugi su se protiv nepravednih odnosa boriti ophodeći se s ljubavlju prema odgovornima za ovo stanje. Oni su, naime, dopustili da ova nutarnja pobuna protiv nepravdi prođe kroz proces ozdravljenja pa nisu osjećali mržnju protiv nepravednih osoba. Mogli su uvidjeti da ti nepravedni ljudi svojim ponašanjem razaraju također sami sebe, pa su i njima htjeli osigurati otkupljenje. Oni prvi, koji su se borili ispunjeni mržnjom, čini mi se, nisu bili nimalo učinkovitiji nego ovi drugi, koji su nastupali s ljubavlju.
Spremnošću da pretrpimo ono što život zahtijeva da pretrpimo postajemo Isusovi učenici. Često nam se čini da moramo puno trpjeti. Sv. Pavao je uvjeren da su patnje ovoga svijeta neusporedive sa slavom koja se ima očitovati (Rim 8,18). Stoga on propovijeda Krista Raspetoga (1 Kor 1,23). On sam htio je nadopuniti što nedostaje patnjama Kristovim (Kol 1,24). Kristove patnje uvijek je u svome tijelu nosio da se i Uskrsnuće Kristovo u njegovom tijelu očituje (2 Kor 4,11).
Ova povezanost s Kristom je dublja nego što to mislimo. Isus Krist je došao na svijet da otkupi ljude. Svojim životom i svojom mukom postavio je temelje otkupljenja. No, otkupljenje još nije ostvareno u potpunosti. Krist želi svoje otkupiteljsko djelo nastaviti po ljudima. Stoga on želi u nama ponovno postajati čovjekom sve dok mi na ne postanemo Krist, dok ne postanemo ‘alter Christus’, drugi Krist, novi Krist na zemlji.
To se može dogoditi samo s onim čovjekom koji se tako otvori Kristu, da kroz njega Kristova milost mogne nesmetano teći prema drugim ljudima. Njegova otkupiteljska snaga želi po nama poteći prema ljudima. To se događa u onoj mjeri u kojoj smo sebe napustili i postali potpuno ‘protočni’. U tome se sastoji prvi uvjet da postanemo ‘alter Christus’.
Drugi uvjet sastoji se u tome da potpuno razoružamo sami sebe, da se oslobodimo svih obrambenih mehanizama, pa grijesi kroz nas ‘isteku’ i Krist ih preuzme i otkupi. Ako u nama stalno postoji istinska spremnost na trpljenje, spremnost da bez otpora predamo sve ono što u nama nije otkupljeno, Krist će to preuzeti i otkupiti. Možda po ovih nekoliko rečenica postane jasnije da nam se po trpljenju, koje uzrokuje neotkupljeni dio nas, dariva duboko zajedništvo s Isusom Kristom.
Isus Krist nas je otkupio svojom mukom. On trpi i dalje u nama sve dok ne budemo potpuno otkupljeni. Najveću bol ne uzrokuju mu naši grijesi, nego naš nutarnji otpor koji se diže protiv otkupiteljskog procesa. Mi mu želimo od sebe dati ono najbolje što imamo, želimo postati savršeni ljudi koji su tu za njega, ali mu zaboravljamo predati svoju zloću. A Isus nas moli da mu predamo svoje grijehe, pa da s Njim i u Njemu podnesemo muku svojih grijeha. Tko ovim putem želi ići, taj će ustrajno držati budnom svoju spremnost na trpljenje.
Franz Jalics Kontemplativne duhovne vježbe |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.