|
Malo pepela na srcePnz 26,4-10; Ps 91; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13
U današnjem Evanđelju čitamo kako sotona iskušava Isusa u pustinji nakon četrdesetodnevnoga posta. Upada u oči sotonina provokacija: „ako si Sin Božji...“. teška je to napast, i teško joj je odoljeti: ako doista jesi ono što jesi, i ako ti to netko osporava, čovjek se pita: zašto to ne bih i pokazao, i time začepio usta sumnjičavcima. Imamo potrebu pokazati tko smo, i skoro se ne vidi načina a ni razloga da se tome odoli. Zašto ne pokazati ono što jesmo i što imamo: pamet, znanje, novac, moć, porijeklo, trendovsku upućenost, educiranost, ljepotu... Doduše, ne čudi nas da se Isus tome herojski opire, ali Isus je Isus. No, kako se mi možemo tome oprijeti, odoljeti provokacijama i izazivanjima, i kako pristajati na to da nas prividno nadmašuje netko tko objektivno ne vrijedi više. Ili, još više: kako ugušiti vlastiti potrebu da pokažem tko sam, da sam i ja netko?
Isusov primjer nam pokazuje nešto drugo od onoga što možda očekujemo: nije to samo indiferentnost spram provokacija, niti neka umrtvljenost, flegmatičnost, ni ništa tome slično. On se je odrekao onoga ljudskoga imperativa biti netko. Doista, to je jedini način, ali i jedina istina o čovjeku. Postavši čovjekom, On sve svoje ima u Bogu. Nije došao da bude služen, nego da služi. To jest: da bude nitko i ništa! Ako se prisjetimo da je Krist došao otkupiti paloga čovjeka, najprije potpuno živeći čovještvo, navest će nas to na pravi zaključak zašto se Isus ne dokazuje pred sotonom: On se odlučuje na put samoponištenja, onaj put koji je Adam prezreo i odbacio. Krist već ovdje, u pustinji, kreće u otkupljenje čovjeka, i unosi revoluciju: prezire dokazivanje i ljudsku samodopadnost, ljudsko samoobožavanje, i daje hvalu samo Bogu: samo njemu svaka slava, čast i hvala! Pravedan odnos, kakav je nekada bio...
U Isusovom stavu, time što odbija slijediti ljudske uobičajene manire, dade se iščitati koliko prezire, taštinu, ego, ponos, osjetljivost, uvredljivost, zavist... – sve ono što proizlazi iz oholosti, i pomaže nam da sami bolje sagledamo svoje držanje u relaciji prema životu. Zapravo, tako nas poziva na jedno pravo pepeljenje: ono što smo izvana, u vanjskoj formi činili na čistu srijedu, prema primjeru koji nam pokazuje, trebamo činiti iznutra: priznati da smo, zapravo, u relaciji prema Bogu nitko i ništa! A to i jest jedina relacija u kojoj čovjek može objektivno sagledati svoju vrijednost. Ljudska je slava k'o cvijetak na njivi: jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Teško je odoljeti tome da ne reagiraš dokazivanjem kad te netko nadmašuje, a misliš da mu to ne pripada i ako misliš da je to atak na tvoju egzistenciju; kada pored sebe vidimo manje marljivog i manje sposobnog od nas, a koji više ima, to doživljavamo kao uvredu i provokaciju: kao da i nama netko viče: ako jesi to što misliš o sebi, dokaži! Ako netko dobije bolji položaj koji mu ne bi pripada po kriteriju sposobnosti, to smatramo izazovom, i imamo potrebu pokazati i dokazati tko sam ja! Ako netko komotnije živi od nas, ako se bolje odijeva ili se više približava visokom sloju, imamo potrebu odgovoriti dokazivanjem. U nama se javlja pitanje tko je on pa da bude ispred mene. Svugdje kao da nam dolaze te iste kušnje koje su Isusa napadale: ako si netko, pokaži: imaj i ti ono što ima drugi, učini i ti ono što čini on, pokaži da i ti možeš što mogu drugi. I uskoro ćemo vidjeti kao sve što činimo, jest dokazivanje i odgovor na provokacije slične kušnji u pustinji, kako sve svoje energije dajemo u to, zapostavljajući prave vrijednosti i potrebe, pa i svoje srce i svoje iskonske želje, ni ne čuvši ih.
Isus nam tako otkriva jednu bitnu istinu koja će nas, ako je usvojimo, osloboditi: svi oni koji nas „pobjeđuju“ u zemaljskoj slavi, po sebi ništa nisu vrijedni, kao ni mi sami. Čovjek nema vrijednosti u sebi, ma kakav bio. Ni jedan čovjek se nema čime hvastati, osim time što ga Bog ljubi, i što je dijete Božje, time što ga je Krist križem otkupio, i što će dospjeti u nebo. To je naša jedina vrijednost. Svatko od nas je dragocjen jedino po tome jer je jedincat. Sve drugo je doista slama, kako reče sveti Toma. Korizma nas pročišćuje upućujući nas da realno gledamo stvari, obratimo se i vjerujemo Evanđelju. Isus je u tome radikalan, i do kraja gazi ljudsku taštinu, ponajprije osobno odabirući put prezrenosti i samoponištenja do smrti na križu. Tamo će ga sotona ponovno kušati istim pitanjem: ako si sin Božji, siđi si križa. Ali, on odabire biti nitko, kao što psalam veli: a ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi, naroda prezir.
Ako nam ta istina dopre do srca, postat ćemo slobodni da se dokazujemo u bljutavom i bezvrijednom, i napokon imati vremena za vrijedno: za Boga, slijedeći svoje srce koje jedino čezne za njim. Jedini dobar put i najbolji način kako pobijediti taj izazov jest: posipati se pepelom istine i priznanja - samoponištenja, i priznavati Bogu da je samo on netko, a mi smo to sve po njemu. Kročiti ovom zemljom bez žudnje da budeš netko... stati u povorci pepeljenja, i biti sa svakim jednak. Primjera kojima nam Isus tumači koliko je ta neznatnost bitna ima bezbroj: A što imaš da nisi primio... Sin čovječji je došao da služi, a ne da bude služen... Besplatno ste primili, besplatno dajte...
Istina će vas osloboditi, reče Isus. Svakako, ponajprije istina o nama samima: istina kako je sva naša veličina u Bogu, koju nam nitko drugi ne može ugroziti. Ako mu povjerujemo, i odbacimo ljudsku gordost i uznositost, uvidjet ćemo kako je sloboda koja dolazi po toj istini upravo ono za čim naša srca vape. Svakodnevno ili često pogledavanje u tu istinu – pepeljenje srca – pravi je smisao korizme, i svega onog kršćanskog što je uz nju vezano. To je pravi put do uskrsa – novoga pronalaska smisla i radosti života.
P. Ike Mandurić, SJ |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.