|
Ljudske tuđine
Slušao sam jednom predavanje nekog zoologa, koji se bio vratio s dalekog velikog otoka i pričao o čudnim životinjama po kojima je upravo taj otok bio slavan. Vidjevši naše zanimanje i čuđenje, ponudio je na kraju predavanja još i više: »Pitajte – rekao je – što god vas volja. Izvrsno poznajem tu zemlju, jer sam u njoj proboravio mjesec dana«. Mjesec dana boravka može za nekoga biti mnogo, pogotovo ako se usporedi s onim koji je uvijek bio samo kod kuće, ali mi se samohvala ipak učinila ponešto prenategnutom: je li doista trideset dana dosta da bi se na sve moglo znalački odgovoriti? Često pomišljam da nam tako nekako ide i s ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo. Danas se mnogo govori i zahtijeva o pravima čovjeka pojedinca. Očito se pretpostavlja da ga dobro poznajemo. Kako bismo inače uspjeli uvažiti njegove mogućnosti, njegove potrebe i zahtjeve? Govori se o apsolutnoj vrijednosti ljudske osobe – nedavno je i sam Papa to posebno naglasio u više navrata – a što je vrijedno, moralo bi privlačiti naše zanimanje. No u isti mah se u bezbroj varijacija čuju jadikovke koliko je baš današnji čovjek osamljen i kako ga nitko ne razumije.
Doista, čovjek nije nešto jednostavno kao plastični lončić, koji ne možemo i ne trebamo razlikovati od njemu sličnih tisuća u tvorničkom skladištu. Svatko je, naprotiv, neka velika, daleka i strana zemlja. Naši susreti s njim uvijek su neka putovanja, s kojih se, na žalost, često vraćamo poput onoga zoologa, misleći da znamo o čovjeku sve ako smo uspjeli vidjeti pokoju neobičnu životinju u njegovoj prašumi. No ima raznih susreta: Ima tu najprije nekih koji putuju poslovno. Odilaze na kratak sastanak ili na kongres gdje se priča o stvarima o kojima bi se i drugdje moglo pričati, te na kraju ostaje samo neki neodređeni dojam, sjećanje na slučajnu ulicu ili gostionicu, možda čak neka slika krajolika uhvaćena na brzinu kroz prozor vlaka, koja je – ne zna se zašto – zapela u lijevku njihove zaboravi. Ima druga kategorija posjetilaca, koja nije mnogo bolja. Putuju nekud – nije važno kuda – da bi se rastresli i pozabavili. Gunđaju na poslugu, visoke cijene i neobična jela, te se kasnije hvale kako je bilo divlje i koliko su kilometara prošli: Ostalo nije bilo u planu, te ga nisu ni primijetili. Neki putuju skupo i prema predodređenu rasporedu. Posjećuju uobičajene slavne katedrale i muzeje, kao i rulje drugih turista, žure da bi ispunili program i fotografski aparat. Uzrujavaju se ili podruguju ako nabasaju na kakav »nemogući« običaj, koji je nemoguć samo zato jer je drukčiji nego ono na što su kod kuće navikli (i što je jedino ispravno baš zato što su na to toliko navikli). Neki će čak pokušati i živjeti u toj tuđoj zemlji, ali će i nju i njezin živalj promatrati samo sa svojega balkona. Možda će naučiti i malo tuđega jezika i zalutati u koju tihu naseobinu daleko od turističke autostrade, ali će uvijek ostati stranci; jer se ustrajno čuvaju da im ta zemlja i njezina osebujnost ne bi doveli u pitanje njihov uvijek siguran način života i njihova uvijek čvrsta shvaćanja. Ima, napokon, i takvih, rijetkih – zapravo ih ne bismo više smjeli zvati turistima – koji su se godinama, otvoreni, trudili da upoznaju taj strani kraj. Propješačili su zabitnim putovima, naučili razgovarati s djecom, upoznali pse i pojedino drveće, udubili se u povijest i seoski trač. Bilo im je mučno kad god bi, nakon mnogo godina, neminovno osjetili da su još uvijek pomalo stranci. Vrlo su obazrivi i oprezni kad govore o toj »svojoj« zemlji, jer naslućuju da ih još uvijek čekaju otkrića, da još uvijek nisu na kraju. No nisu uvijek krivi samo »turisti«. Ima ljudi koji čuvaju svoju nutarnju zemlju strogim carinskim i pasoškim propisima. Pa kad te i puste da proputuješ, onda samo po predodređenim putanjama uz posebnog vodiča, koji ti nastoji izbiti iz glave da si vidio i čuo ono što si doista vidio i čuo. Ima i »nerazvijenih«, siromašnih jer ne cijene vlastitoga blaga, te ne mogu shvatiti da nas ne zanimaju njihove željezare i hidrocentrale, kojih imamo na pretek i kod kuće, nego ono samoniklo, živo, i zato dragocjeno, pa izgledalo to na prvi pogled i siromašno. Često su tu krivi i glupavi turisti koji to živo ne znaju ni vidjeti ni cijeniti, jer im je samo do toga da se hvale vlastitom »razvijenošću«. Nije, dakle, čudo što ta čovjekova nutarnja zemlja ostaje osamljena i neistražena, nepoznata i necijenjena. Nije čudo što s nekim živimo godinama jureći samo njegovim autocestama za nekim svojim poslom kao i sav svijet. Što znamo o njegovim šumama i rijekama i vrhuncima, što o njegovim špiljama i ponorima, o noćnoj zvjeradi, o kristalima i magmama u dubini njegova tla? Proputovali smo svom Zemljom, čeprkali po Mjesečevoj prašini. Razmigoljili smo se po Planeti kao uši po bazgi: stranca s hvarske plaže možeš opet sresti u zabitnom alpskom selu ili na Peloponezu, no zvijezde ljudske nutrine, kao da su sve udaljenije i nepristupačnije. Posjedujemo fotografije s Marsa i Merkura, šaljemo sonde do Jupitera i Saturna i s onu stranu sunčanog sustava, a jedva u koji blagoslovljeni trenutak slutimo kakve se uzbudljive zagonetke kriju iza svega metar udaljenih očiju, koje nas možda već, eto, jedan cio ljudski vijek promatraju.
Veljača, 1979.
Vjekoslav Bajsić Strah za granicu |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.