|
Pokisni!Neh 8,2-4a.5-6.8-10;Ps 19; 1 Kor 12,12-30; Lk 1,1-4; 4,14-21
U današnjem evanđelju čitamo o prvim reakcijama na Isusovo djelovanje, propovijedanje, liječenje, naučavanje, čudesa… Reakcija naroda je fantastična. Evanđelist kaže: glas o njemu puče po svoj okolici. Sve pade u drugi plan, i svugdje se stade pričati samo o njemu i djelima njegovim. Podsjeća me to na proljetne kiše nakon dugi suša: pade kiša, i sve se zazeleni! Kako suha zemlja žeđa za Nebom, znamo svi mi: to možemo vidjeti kad prolazimo opustjelim sivim krajevima u kojima kiše dugo nije bilo. Sve životari i ne zna se hoće li opstati ili neće. Tu i tamo možemo zaliti neki vrt ili park, ali sve je to jako malo, jer ponekad cijela zemlja vapi za kišom. I biljke i životinje, trava i šume, planine i ravnice, ptice i gmizavci – sve vapi za izvorom života. Osobito tada se vidi koliko sve ovisi o milosti Božjoj. Priroda, biljke i životinje, ne nalikuju samima sebi. A onda, kad kiša napokon padne, živne priroda po svem kraju – kao ljudi u današnjem Evanđelju.
U tome moramo uočiti najvažniju stvar: pokazuje se koliko je zapravo narod istinski žedan Boga: koliko smo svi, ako smo bez Boga, nalik ispucanoj zemlji. O žeđi duše za Bogom kao zemlje za kišom, baš govori i jedan psalam: tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna i bezvodna.
Ponekad, ili čak često, nismo svjesni svoje žeđi za Bogom: žeđi za pravdom, za ljubavlju, istinom, priznanjem, razumijevanjem, prihvaćenošću… milosrđem, afirmiranošću, osmijehom, razumijevanjem, ljudskošću… Svi smo navikli na to da ti se stranac ne smiješi i da ga tvoje brige ne zanimaju; pa i sami postajemo takvi. Svi jedni druge uvjeravamo kako je to normalno, pa i sami sebe. Uvjeravamo se da je to život, i da takav treba biti. Ali, u dubini duše osjećamo da tu nešto nije u redu. Sve su to naše pukotine nalik onima koje vidimo kod ispucale zemlje. Ali, kad susretnemo Boga, koji popunja sve naše egzistencijske praznine, i sami se iznenadimo koliko nas to mijenja. Jednako kao što se je i sami Galilejski narod sigurno čudio: kako je moguće da je narod sposoban tako se oduševiti za nekim, kako je moguće da ima toliku potrebu za nečim.
Takva je, i u današnje vrijeme, i naša duša ako je bez Boga. Unatoč svim tehnološki i bilo kakvim drugim dostignućima i blagodatima koje ovo vrijeme nosi, naša žeđ za Bogom nije manja. Čovjekovu potrebu za Bogom ništa ne može nadomjestiti: samo njegova riječ može postići to da život duše tvoje i moje procvjeta, i da se pustinjska žeđ samoće i zaboravljenosti, straha i depresije, ignorancije i neuspjeha, i svih bljutavosti svega što imamo – samo njegova riječ može postići da ta naša pustinjska žeđ, ispucanost naše duše opet zacijeli i zazeleni se voljom za život, životom samim.
Ipak, danas se ne radi samo o jednoj žeđi – onoj čovjekovoj za Bogom. Naprotiv, između redaka se treba oduševljavati Božjom žeđu za čovjekom: prepoznavati koliko Isus svojom riječju i istinom, rado naviješta "godinu milosti Gospodnje", koja od tada nikad više prestati neće. Osobito se to dade prepoznati u čitanju koje Krist tumači u sinagogi: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene. Krist nas pozna bolje i od nas samih: našu žeđ osjeća bolje od nas. Naviješta nam da "pukotine naše duše", osjećaj samoće, neprepoznatosti, traženja smisla… nisu tu da ostanu stalno takve: on je onaj koji ih pozna bolje od nas, i došao je ispuniti ih nebeskim tkivom smisla, priznanja, zajedništva, voljenosti.
Božja čežnja za čovjekom neizmjerna je! Ako smo ikada promatrali kako kiša pada po suhoj ispucanoj zemlji, onda smo mogli vidjeti: kao da i kiša čezne za zemljom! Čak i više od nje: zemlja se samo prepušta. A kiša čini sve: topi ispucanu zemlju, prelijeva je, popunjava pukotine, i teče, razlijeva se, i puni i najdublje pukotine, sve dok se opet ne zacijeli. Uskoro više ništa nije isto, i pukotinama ni traga nema. Tako će biti i s ljudskim čežnjama, ma kao duboke bile! S jednom razlikom: Godina milosti Gospodnje, ovaj put nikada prestati neće! Bog naše pukotine zalijeva to više što mu vjerujemo i što se u njega uzdamo. Riječ njegova je upravo kao kiša, koja nas već na ovome svijetu rosi i natapa. Velika je njena moć.
U ovoj liturgijskoj godini, evanđelist Luka će nam sustavno donositi Kristovu riječ, i natapati naša srca, naše čežnje za nebom i životom. Uzdaj se u nju, i vjeruj joj, prijatelju! Pa neka i tvoja duša sasvim ozeleni i procvjeta.
P. Ike Mandurić, SJ
|
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.