|
Dug put kući
Povratak izgubljenog sina pun je dvosmislenosti. On ide u dobrom smjeru, no koje li zbrke! Uviđa da se sam ne može izvući i priznaje da bi se prema njemu bolje postupalo da je rob u očevu domu nego kao izgnaniku u stranoj zemlji, ali je još daleko od potpunog povjerenja u očevu ljubav. Zna da je još uvijek sin, ali se uvjerava da je izgubio dostojanstvo "sina" i spreman je prihvatiti mjesto "najamnika", samo da preživi. To je kajanje, ali ne kajanje u svjetlu neizmjerne ljubavi milosrdnog Boga. To je sebi-okrenuto kajanje koje nudi mogućnost preživljavanja. Ja dobro poznajem to stanje duha i srca. Ono je poput riječi: "Pa, nisam mogao uspjeti sam, moram priznati da je Bog moje jedino utočište. Ići ću k Bogu i zamoliti ga za oproštenje, s nadom da ću dobiti minimalnu kaznu i da ću moći preživjeti, pod uvjetom da teško radim." Bog ostaje neumoljiv i strog sudac. To je Bog pred kojim se osjećam krivim i zabrinutim, koji u meni izaziva sve te isprike i opravdanja. Pobožnost takvom Bogu ne stvara istinsku unutarnju slobodu, nego rađa samo gorčinu i zlovolju.
Jedan od najvećih izazova duhovnog života jest prihvaćanje Božjeg opraštanja. U nama ljudima postoji nešto što nam ne da odvojiti se od naših grijeha pa Bogu ne dopuštamo da izbriše našu prošlost i pruži nam potpuno nov početak. Ponekad se čini kao da bih Bogu htio dokazati da je moje zlo preveliko a da bi se moglo nadvladati. I dok mi Bog želi vratiti puno sinovsko dostojanstvo, ja i dalje tvrdim da sam spreman biti najamnikom. No, želim li doista prihvatiti punu odgovornost sina? Želim li doista takav potpuni oprost da sasvim nov život postane moguć? Imam li dovoljno vjere u takav radikalan zahtjev? Želim li se otrgnuti od svoje duboko ukorijenjene pobune protiv Boga i potpuno se predati njegovoj ljubavi, da iz nje izađe posve nova osoba? Primanje oproštenja zahtijeva htjenje dopustiti Bogu da bude Bog i izvrši cjelovito ozdravljenje, cjelovit popravak, cjelovitu obnovu. Dokle god ja želim učiniti makar dio toga, rješenja će biti djelomična, takva da primjerice postanem nadničar. Kao nadničar ja još mogu sačuvati odstojanje, pobuniti se, odbijati, mogu štrajkati, pobjeći ili se žaliti na plaću. Kao ljubljeni sin moram potvrditi svoje puno dostojanstvo i početi se pripremati da postanem otac.
Jasno je da se udaljenost između odluke o povratku i dolaska kući mora proputovati mudro i ispravno. Ta ispravnost je u tome da se postane dijete Božje. Isus jasno tumači da je put prema Bogu jednak putu prema novom djetinjstvu: "...Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt, 18,3). Isus ne traži od mene da ostanem dijete, nego da to postanem. Postati dijete znači i živjeti drugu nevinost: ne nevinost novorođenčeta, već nevinost koja se postiže svjesnim izborima.
Kako opisati one koji su stigli u to drugo djetinjstvo, u drugu nevinost? Isus to vrlo zorno čini u Blaženstvima. Tek što je čuo glas koji ga zove Ljubljeni i odbacio Sotonin glas koji ga izazivaše da dokaže svijetu da je dostojan ljubavi, Isus započinje svoje javno djelovanje. Jedan od njegovih prvih koraka bijaše poziv učenicima da ga slijede i sudjeluju u njegovu poslanju. Zatim Isus uziđe na goru, okupi svoje učenike oko sebe i reče: "Blago siromašnima duhom, krotkima, ožalošćenima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdnima, čistima srcem, mirotvorcima i progonjenima zbog pravednosti" (usp. Mt, 5, 1-12).
Te riječi predstavljaju portret Božjeg djeteta. To je autoportret Isusa, Ljubljenoga Sina. To je i moj portret, onakva kakav bih morao biti. Blaženstva mi nude najjednostavniji put za povratak domu, u kuću mojega Oca. Uzduž cijeloga puta otkrivat ću radosti drugoga djetinjstva: okrepu, milosrđe i sve jasniju sliku Boga. A kad stignem kući i osjetim Očev zagrljaj, shvatit ću da mi neće biti dano samo nebo, nego će i zemlja postati mojom baštinom, mjesto na kojem ću moći živjeti u slobodi, bez napasti i prisila.
Postati dijete znači živjeti Blaženstva i tako pronaći uska vrata Kraljevstva. Je li to Rembrandt znao? Ja ne znam da li me prispodoba navodi da vidim nove vidove njegove slike ili me slika navodi da otkrivam nove vidove prispodobe. No, gledajući glavu mladića-povratnika-kući, mogu u njoj vidjeti sliku drugoga djetinjstva.
Henri Nouwen Povratak izgubljenog sina
|
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.