|
Živjeli!Iz 62,1-5; Ps 96;1 Kor 12,4-11;Iv 2,1-11
Nakon trideset godina spremanja, molitve i promatranja, žudnje za poslanjem, ali i strpljivog čekanja dolaska njegovoga časa, evo prvoga nastupa! Nakon ovoga čuda, uslijedit će njegovi neugušivi govori, gromke riječi i neviđeni stavovi. Radikalno praštanje i britke riječi – kako kome. Paradoksalne usporedbe, zbunjujuća ne-dosljednost; govor kakvog nikada nitko nije držao... Narod će se suočavati sa živom istinom, živom Božjom riječi. Čuda će se redati: hromi će hodati, slijepi progledavati, gluhi čuti, siromasima će se naviještati Kraljevstvo Nebesko... Padat će tu stavovi farizeja i pismoznanaca, budit će se vjera bludnica i carinika... Došlo je spasenje svim narodima! Evo danas Isusa na početku toga puta, na početku misije svih misija, na jednoj svadbi. Došao je sa svojim učenicima, nedavno prikupljenima, i majkom, da to obilježi. Kako drugačije označiti početak takve misije nego s vinom? Tko ne bi poželio naći se tamo!
Ta, što ljudima najprije umnožiti, natočiti, ako ne radost? Ovime nam Krist poručuje temeljnu crtu svog odnosa prema nama i prema svome poslanju: radost je to! Na svadbi se pjeva i pleše, ljudi se šale i smiju, igraju se i zabavljaju se. Upravo to je atmosfera koju je Isus tražio, i u koju se i on uklopio: jer u sebi nosi radost što čovjek postoji, radost zbog čovjekove perspektive u Nebu – koja će biti beskonačna i trajna radost. Raduje se Krist i radi svoga poslanja – kojim će oprati sve grijehe svijeta. I trideset godina čekanja i pripravljanja za svoje životno poslanje – koje je dovršeno – zaslužuje biti obilježeno upravo slavljem. Radost što će sada moći liječiti sve boli i patnje koje je trideset godina „bespomoćno“ gledao. Zbog svega toga Isus izabire prvo čudo učiniti s vinom, slavljem, svadbom...
Krist daje veliki značaj vinu u svojoj misiji: govori u prispodobama o lozi, vinogradaru, vinogradu, novom i starom vinu... Vinom započima njegovo javno djelovanje – pretvorbom vode u vinu; vinom i završava: pretvorbom vina u krv Kristovu. Za vrijeme objeda u židovskoj pashi čaša vina kruži tri puta, dok se prepričava povijest otkupljenja Izraela i kako ih je Mojsije preveo preko Crvenoga mora... U svakoj euharistiji kroz sve vjekove nalazi se i nalazit će se vino, koje je simbol radosti i veselja, i bez kojeg se oni (radost i veselje) ne mogu zamisliti. Toliko davanje značaja vinu u Evanđeju i euharistiji nam hoće reći da je Božji odnos prema čovjeku uvijek u znaku slavlja i slavljenja; kad god Bog govori o čovjeku, čaša vina nebeskoga se toči...
Ako pomnije pogledamo, vidjet ćemo kako se kroz cijelo Evanđelje Isus trudi da čovjeka učini manje turobnim i napetim. Ne brinite se tjeskobno... Sve rjeđe majka ili otac to danas govori svome djetetu. Naprotiv, previše se priča o ozbiljnosti situacije, ove ili one, teškim vremenima, neizvjesnoj budućnosti... A Isus veli: Svakom danu je dosta njegovih briga... Uzmite jaram moj na sebe, jer jaram je moj sladak i breme moje lako... dođite svi vi umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti... Zna Otac vaš što vam je potrebno...
Naš odnos prema samima sebi, kao i odnos prema prijateljima, djeci, roditeljima, često je previše turoban. Previše uzimamo na sebe, previše se uzdamo u sebe i očekujemo od sebe. Time smo često vrlo nezadovoljni i sobom i drugima, pa takvu poruku svuda oko sebe i šaljemo. Krist, naprotiv, šalje drugačiju poruku: ono što prvo osjeća zbog nas nije briga ni žalost, nego sreća i radost: sretan je zbog tebe, tvoga postojanja i tvoje perspektive u njemu, i ima razloga za slavlje, u kakvoj god situaciji se nalazio. To nam mora biti i pouka: ne smije se dopustiti da glavna crta našega odnosa prema drugome bude izražena nezadovoljstvom, te žalosnim i tužnim pogledom. Osobito je važno da roditelji svojoj djeci svojim odnosom prema njima svaki dan šalju poruku da su sretni što ih imaju, da su sretni zbog njihovoga postojanja. To isto trebamo pokazivati prijateljima, roditeljima, bračnim drugovima, kolegama na poslu, susjedima... ali i sebi samima! Najprije buditi u sebi tu radost, i onda ne propustiti je pokazivati. Radost mora biti crta koja karakterizira naša lica, svemu usprkos, ili za inat. To je osnovna crta kršćanstva, kojoj nas Krist uči, govoreći nam da se radujemo što su nam imena zapisana na nebu! Ako to ne budemo slavili i poručivali drugima, i sami ćemo to zaboraviti, pa i prestati vjerovati u to.
Naučimo osluškivati Božju radost – gledati kako se Bog raduje zato jer je Emanuel – Bog s nama! Cijelo Evanđelje, a osobito današnje čitanje nam to naviješta: ne zaboravimo zajedno s Bogom slaviti ono što već imamo, i naučimo gledati kako se Bog raduje što nas ima.
Zamisli: kako bi bilo s Kristom biti na svadbi... nazdraviti, i popiti s njim jednu čašu... Na jednoj pravoj pravcatoj svadbi... rame uz rame... A zamisli sad: kako će biti s Njim na vječnoj gozbi... rame uz rame, učenik s Učiteljem... Krist tome već danas nazdravlja... A ti?
P. Ike Mandurić, SJ |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.