|
Pouka Isusovog skrovitog životaIzišli smo iz ciklusa čitanja Božićnog vremena. Sada slijedi vrijeme kroz godinu i serija čitanja s početka Isusovoga javnog djelovanja. Tako ćemo, iz perioda kada su se čitali odlomci iz Svetoga Pisma o navještaju Isusovoga rođenja i rođenja samoga, najednom prijeći razdoblje od 30 godina Isusovoga skrovitoga života. O tome Crkva neće donositi nedjeljna čitanja naprosto zato jer ih, osim opisa jedne scene iz Isusovoga djetinjstva, jednostavno nema. Ipak, ponešto se dade i o tome reći, a čini se da je, sada nakon Božićnog vremena i pred Kristov javni nastup, i najpogodniji trenutak za to. Trideset godina radosti! Tako bi mogao glasiti naslov romana koji bi opisivao Isusov život na zemlji prije njegovog javnog djelovanja. Trideset godina ljepote življenja čovještva koje je disao i živio punim plućima, svim srcem, do krvi čovjek.
Isus beskrajno i u svakom trenu voli čovjeka i čovještvo toliko da olako prelazi preko svih njegovih grijeha, tim više jer ih i tako kani sve otplatiti. Onome tko hoće nešto naučiti o tome što je čovještvo i tko je čovjek neka taj fenomen promatra Kristovim očima - kako se Isus divi očevoj ideji: načinimo čovjeka, i onome: na svoji sliku stvori ga... Biti čovjek, biti kao i čovjek, bila je „vjekovna“ Kristova želja: biti jednak svome najdražem stvorenju (u svemu osim u grijehu), i promatrati tu ljepotu u sebi, kao čovjek.
Isus se svakoga jutra budi zaljubljen u poziciju čovjeka – krunu svih stvorova. Okružen prirodom, poslovima i ljudima i konkretnim životnim kontekstom u kojem se nalazi, te svojom ovisnošću o Bogu, posredno i neposredno. Biti s čovjekom čovjek, podložan volji Božjoj! Biti po njegovoj volji na putu Kraljevstva Nebeskoga!
Moramo se odmaknuti od stereotipnih slika šutljivog i nijemog, samotnjačkog i tugaljivog Isusa, kao i svakoga u sebi nesimpatičnoga načina života, jer sve to Isus nije. On nije tužni Bog, koji, eto, sav nesretan radi čovjeka takvoga kakav jest, turobno i teško živi svoj život, i sve trpi samo jer hoće bit poslušan. Nije ni igrač u predstavi u kojoj samo do kraja mora odigrati svoju ulogu. Ništa od toga, nego naprotiv, Isus je svim srcem ovdje gdje je, i da ima sto života, izabrao bi svaki proživjeti isto: kao čovjek s čovjekom. Grimasa koja dominira njegovim licem nije smrknutost ni tuga, pa ni ozbiljni izraz. Puno više od toga njega krasi sretan, zadovoljan i sasvim normalan izraz lica koji svjedoči opušten i miran život pun radosti. Pouka: ne brinite se tjeskobno je zapravo njegov princip gledanja u budućnost koji je sam svo vrijeme živio. Opušteno, pouzdano, mirno, uvijek zadovoljno vedro lice puno nade i optimizma: to je Isus!
Zašto je Krist sretan? Ponajprije, jer vidi pobjedu čovjeka i čovještva, s njim u suradnji. Grijesi naši, makar će ih životom otplatiti, nisu razlog da postane nezadovoljan i nesretan čovjek. Jer, kao i On, Bog Otac gleda daleko iznad naših grijeha: mi smo uvijek prije svega njegova djeca. U nama gleda krunu svojih stvorova, i one kojima je namijenio dati sve u baštinu. Kad god čovjeka susretne, Kristu uvijek prođe misao evo miljenika duše moje, u njemu mi sva milina. Krist beskrajno voli čovjeka, beskrajno, do smrti... i uvijek je požrtvovno i otkupiteljski raspoložen: svo to vrijeme svoga života, kad god je vidio čovjeka u muci, Isus poželi umrijeti za njega. Ispravno je pitati se: koliko je puta i sam molio Oca da njegov život uzme u zamjenu za bilo kojeg koji je potreban spasenja... koliko često je u mislima dohvaćao sve ljude iz sve povijesti svijeta, pa i tamo nekog dalekog i „nepoznatog“ čovjeka koji vapi za ljubavlju, nebom, smislom, pravdom, želeći im pomoći, i učiniti sve za njih. Bitno je shvatiti da je već tada suosjećao s tobom u svim tvojim nevoljama, želeći dati sve od sebe i za tebe, i molio Oca da mu dopusti umrijeti za tebe. Ili pitati se: koliko puta je Ocu opravdavao sve naše nevolje.
Isus svojih trideset godina anonimnosti nipošto nije doživljavao kao samo čekanje, niti se tako smije gledati. Te godine su, naprotiv, bile nužne i krajnje svrhovite. I Isus sam je bio zaljubljen u tu svoju „neznatnu“ karijeru. Bilo mu je lijepo i rado je to živio. Tih trideset godina je predstavljalo stalno opravdavanja čovjeka, zagovaranja Bogu Ocu za njih, trideset godina pripovijedanja Nebu o ljepoti ovoga stvorenoga svijeta, trideset godina promatranja i življenja ljubavi Bogočovjeka prema čovjeku. Ono što Krist na posljednjoj večeri govori, također se moglo reći i za njegov dolazak na zemlju: žarko sam želio biti s vama, doći i živjeti kao čovjek.
Osim otkupiteljske uloge u relaciji prema ocu – opravdavanja od grijeha, molitve za nas, i posvećivanja života kao takvoga, svojom svetošću – njegov život je imao smisao i u tome da nam pokaže tko je i što je čovjek u Božjem naumu: kao što nam Bog svu povijest spasenja objavljuje sebe samoga, tako nam postupno objavljuje i tajnu o nama. U Kristu je vrhunac obadviju objava, a u njegovom skrovitom životu osobito nam objavljuje sebe kao čovjeka, nas same, pokazujući nam: Evo, to si ti, to trebaš biti ti, to možeš biti ti, to je čovjek: Sveti budite kao što sam ja svet!
Krist svaki dan živi radosno: jer zna da uspješno čini sve ono što treba, i jer treba činiti samo ono što doista i želi. Glavno geslo njegovoga života moglo bi biti jako dobro izrečeno upravo geslom iz molitve Oče naš – onim: Budi volja tvoja!. Njegova jedina briga jest volja Očeva, i samo volja Očeva! Ali, zapravo, to je zadaća da čini ono što i sam želi činiti. Takav život s tako radikalnim stavom doista i mora biti radostan i miran. On može biti jedino takav, jer nesretan i tužan bog bio bi tužan bog u kojeg se doista ni ne da vjerovati. Odbija nas, i dobro je da nas odbija takav bog, jer to nije Bog.
Možemo dalje projicirati razne scene iz Isusovoga života; u dijalogu s ljudima, čovjeka je uvijek gledao vedro i razdragano, posve prisutan u svakom dijalogu. Pronicavo je pratio i nenametljivo, tamo gdje je to netko želio čuti, davao svoje mišljenje i ljude poučavao. Možda se pitamo: je li Krist i prije svoga javnoga djelovanja pričao s nekim jako bliskim i povjerljivim o svojim pogledima na život, svojim radostima i zapažanjima? Je li se opuštao, zabavljao se i pjevao za vrijeme nekih svetkovina, ili drugih slavlja? Je li imao neke osobite prijatelje, društvo? Kako se s njima družio i provodio vrijeme odmora, šalio se i smijao... Zamišljati ga svog predanog u radu, angažiranog, skoncentriranog i zanesenog... Naravno, uvijek savršeno čisto i sveto.
Isus je, svakako i puno molio! Ali, nipošto to nije činio pretjerano upadljivo, nego onako kako i druge poučava o molitvi: kad moliš, povuci se u svoju sobu... Nije glumio sveca, niti je dozvoljavao da na sebe navuče nepotrebnu pozornost koja bi mu poremetila mir. Bio je prisutan u stvarnosti, čvrsto na zemlji. Zapažao je potrebe i probleme ljudi oko sebe, njihove radosti i žalosti, muke i potrebe drugoga, svađe i pomirenja, i sve jade čovjeka, ni od čega ne okrećući glavu, osim od grijeha.
Isus nije „prihvaćao“ život! To je preslaba riječ. On ga je volio i svim svojim bićem grlio! Jer, iz svake se njegove boli i patnje se rađalo nebo za nas. Riječ „prihvatiti“ nikako ne odgovara njegovom odnosu prema životu. On ni križ nije „prihvatio“, nego zagrlio, zavolio, dohvatio i nosio ga odano i odlučno do smrti na njemu. Svi bi smo zapazili kako bi bilo neprimjereno i smiješno reći kako vojnik prihvaća to da krene u boj za svoju zemlju, ili kako sportaš prihvaća to da ga trener postavi u svoj tim, ili kako mladić „prihvaća“ to da treba nešto učiniti za svoju djevojku koju želi osvojiti... U svim ovim primjerima riječ „prihvatiti“ je preoskudna i neprimjereno opisuje stvarni odnos osobe prema zadatku. Tako i Kristov odnos prema svemu što pred njim stoji u zemaljskom životu nije puko prihvaćanje, nego puno više od toga: on u svemu blagoslivlje Boga Oca i ništa ne proklinje. Blagoslivljajte a ne proklinjite! reći će kasnije. Ne proklinje ni neprijatelje svoje, državne vlasti, ni okupaciju, ni mentalitet u kojem se rodio, ni sunce koje ga prži, ni škrtu zemlju koja slabo rađa, ni loši alat kojim radi, ni poreze koji su nametnuti, ni ništa od onoga što mu Otac daje. Naprotiv, sve blagoslivlje, i otkupiteljski grli, i tako posvećujući preobražava. Sve ono što mu se u životu događa, grli srcem, i tako posvećuje i pokrštava. On koji je uvijek pobjednik, u svemu uvijek za nas pobjeđuje sve one situacije u kojima se nalazi. Tako je pobjednik i prije same pobjedonosne kušnje u pustinji, i prije pobjede smrti, pobjeđuje život, On stalno pobjeđuje.
Ako netko želi naučiti se životnoj mudrosti, osim čitanja Svetog Pisma u kojem tražimo Kristove riječi i izrečenu mudrost, potrebno je upravo često promatrati Isusa kao osobu, kako iz dana u dan i iz situacije u situaciju čuva svoje dostojanstvo i ostaje u dubokoj vjernosti i ljubavi prema Očevoj volji. Osobito je dragocjeno „promatranje“ Kristovog odnosa prema životu prije njegovoga javnoga nastupa; kako u tim situacijama radosno i svim svojim bićem živi taj neznatni život u svim njegovim nepredvidivostima i poteškoćama i nama poznatima. Koliko god bi sada možda mogli početi žaliti što o tome nema štogod zapisano, ipak nam taj misterij nije uskraćen: svakoga od nas o tome Duh Sveti kroz molitvu poučava, i svatko može sam dohvaćati moleći, razmišljajući, meditirajući. Svakom će se od nas objavljivati na drugačiji način, govoreći nam ono što nam i sam želi reći.
Ako oko Evanđelja, koje je ključ za razumijevanje Isusovoga skrovitoga života, ne gradimo konkretan Isusov lik i njegov odnos prema Bogu Ocu, ljudima, sebi i životu, puno ćemo propustiti. Treba često dozivati pred oči lik Isusa Krista u konkretnim situacijama u kojim se mi sami nalazimo, i stavljati ga u taj kontekst, da bi proniknuli kako bi se Krist postavio, imajući pred očima glavne crte u Evanđelju ocrtane. Tek onda ćemo riječ Evanđelja jasno razumjeti, moći joj vjerovati, i iz tog konkretnoga primjera znati se inspirirati i dati poučiti, te i Krista nasljedovati. Time ćemo praktički provoditi ono što je i sam savjetovao: sveti budite kao što sam ja svet.
P. Ike Mandurić, SJ |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.